Svaki dan se susrećemo sa namrgođenim licima zdravstvenih radnika i njihovim pokušavanjem da odglume finoću i empatiju.

Jutros na poliklinici Radiologije Doma zdravlja Tuzla, pacijenti čekaju pred šalterom, stariji su i kažu: “Mora se doći kad kažu”, aludirajući na pojedine malograđanske zaposlenike pomenute poliklinike.

Na šalteru piše da je radno vrijeme od 7 , a u 7:25, šalter prazan. Usudim se otvoriti vrata, “zabranjene zone” i provjeriti šta se dešava unutra?

Neće Vas zaprepastiti ono što sam zatekla. “Seljačka” ćelava glava u haremu “damica” ispija kafu kod aparata i provodi jutarnju terapiju smijehom.

Šokirane face i pogled kao kod kuhanih riba me dočekao na vratima, dok sam pristojnim tonom pitala: “Trebam li se zakazati, prvi put sam ovdje, vi ne radite, a ja žurim na posao?”

Sa sve ćelavom glavom i nekulturnom komunikacijom, pokušajom dominacije jednog primitivnog Balkanca, ustaje gospodin i ne sasluša moje pitanje, već visokim tonom traži da predam knjižicu.

Dok pokušavam objasniti, da trebam termin za šaku koja ne funkcioniše zadnjih dana, shvatim zapravo, da malograđanski čaršijaner i ne zna bolje.

Znate, ima stranka, brat, prijatelj, nema problema, što na samom početku radnog dana i to prvog u sedmici napravi pauzu, jer ti koji: “Moraju doći kad se kaže”, šute!

Dok sam čekala, kraj “pauze” saznala sam od gospođe, da s bolovima u leđima snimak čeka od novembra 2016. godine.

Da se kafe manje ispijaju, da posao za koji ste plaćeni obavite na vrijeme i pružite uslugu onima koji Vam daju plate, možda Vam liste čekanja ne bi bile duge i po pet mjeseci.

Pratite nas! Društveni smo! FACEBOOK & TWITTER

    Podijelite ovaj članak