FOTO: AFP 2016/ ALY SONG / POOL

Kako će na svijet utjecati novo predsjedništvo Donalda Trumpa, ovisi o točki gledišta, ali su zato važnije promjene primjetne u velikom strateškom trokutu između Rusije, Irana i Kine

U velikoj igri koja se odvija u sjeni kaosa u Sjedinjenim Državama, Iran, Rusija i Kina koordiniraju niz relevantnih pitanja za budućnost euroazijskog kontinenta. S populacijom od više od pet milijardi ljudi, oko dvije trećine populacije Zemlje, budućnost čovječanstva se određuje u ovom golemom području. Uz veliku promjenu iz unipolarnog svjetskog poretka, kojeg su utemeljili Europa i SAD, na multipolarni svijet, čiji su protagonisti Kina, Rusija i Irani, potonji su se odlučili izboriti za vodeću ulogu u razvoju kontinenta.

Budući zahtjevni izazovi kontinenta su dio ostavštine međunarodnog svjetskog poretka koji se temeljio na europskom i američkom okviru, koji je nastao nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Gledajući velike projekte na euroazijskom kontinentu, ističe se kineska, ruska i iranska uloga u različitim područjima pod njihovim utjecajem. Projekt “Jedan pojas – jedan put”, kojeg predlaže Peking, predviđa investicije od oko 1 000 milijardi dolara tijekom sljedećih deset godina. Euroazijska ekonomska unija je projekt Moskve za integraciju bivših sovjetskih republika, a Iran ima ulogu povezati središnju Aziju i Bliski istok, regijama kojima želi jamčiti stabilnost i prosperitet, što je ključ za razvoj euroazijskog prostora.

Naravno, ovaj napredak se temelji na načelu multipolarni svjetskog poretka. Stoga svi projekti imaju punu konvergenciju i treba ih pratiti zajednički i ravnopravan razvoj svih naroda, jer se samo time može jamčiti ukupni uspjeh euroazijskog kontinenta.

U tom smislu, najnestabilnija područja su upravo ona koja spadaju u sferu kineskog, ruskog i iranskog utjecaja. Glavna žarišta napetosti na Bliskom istoku i sjevernoj Africi je lako identificirati, da ne spominjemo područje Perzijskog zaljeva, gdje Saudijska Arabija provodi kriminalnu agresiju protiv Jemena, koja s nesmanjenim intenzitetom traje već dvije godine.

Zajednički izazov – Islamski terorizam

Zajednički faktor nestabilnosti na euroazijskom kontinentu je islamski terorizam, koji se koristi kao instrument za izazivanje podjela i sukoba. U tom smislu je ključna saudijska i turska uloga, odnosno ideološki vehabizam i Muslimansko bratstvo koji se otvoreno protive stabilnosti koju žele Kina, Rusija i Iran. Uloga Teherana postaje odlučujuća u regiji, što ne iznenađuje, uz punu financijsku podršku kineske i ruske vojske. Iran je zemlja u kojoj se kinesko-ruski utjecaj očituje na svim razinama, a osjeća se i u široj regiji.

Zbog pogoršanja vojne situacije u Siriji je Moskva ipak morala vojno intervenirati na strani Assadove Sirije, a ključni saveznik joj je postao Iran, koji se ohrabren suprotstavio saudijsko-turskom utjecaju. Za takozvani “šiitski pojas“, koji povezuje Iran, Irak, Sirija i Libanon, bitno je da se održi u životu u regiji, jer utječe na razvoj multipolarnog svijeta, koji se ne temelji isključivo na naredbama Washingtona, a ojačan je saudijsko-turskom vezom, koja je često svoje želje usklađivala sa židovskom državom.

Naravno, Washington će preko svojih saveznika na svaki način pokušati očuvati unipolarni trend, jer u takvom svijetu Amerikanci imaju ulogu arbitra i donositelja odluka o pitanjima na Bliskom istoku, području poznatom i po tome što se nestabilnost ili stabilnost iz njega prelijeva u susjedne regije, kao što su Perzijski zaljev i sjeverna Afrika.

Zbog toga ne čudi pokušaj Moskve da uspostavi posebne odnose s Egiptom nakon svrgavanja Mursija i Muslimanskog bratstva, kako bi se zaustavio saudijsko-američki utjecaj u Egiptu i sjevernoj Africi, posebno nakon uništenja Gaddafija u Libiji. Signali egipatskog lidera Al-Sisija su ohrabrujući i predstavljaju ključnu komponentu u izgradnji multipolarnog svijeta.

Egipat je u trenutku slabosti prihvatio financiranje od strane Saudijaca, ali u trenutku maksimalne napetosti između Dohe i Rijada, vjerojatno i zbog činjenice što nije zaboravio da su Mursija podržali Katar, Turska i SAD. Ipak, u novije vrijeme, Egiptu ne smeta vojna suradnja s Moskvom, pošto je nakon kupnje dva broda Mistral od Francuske potrebno oružje kupio od Rusije. Osim toga, Kairo se s Rusima dogovara o razvoju nuklearne energije, kao alternativu uvozu saudijske nafte, koji je obustavljen nakon početka dijaloga između Kaira i Damaska. Egipat traži strateški položaj u regiji i na jednoj strani gradi odnose s trokutom Rusija-Kina-Iran, ali na drugoj ne isključuje u potpunosti ekonomske odnose s Amerikom i Saudijcima. No, Egipat je odbacio tursko-katarski utjecaj i proglasio ga neprijateljskim, uglavnom zbog čvrstih veza ove dvije zemlje s više frakcija Muslimanskog bratstva, koje su glavna briga Kaira na Sinaju.

Stabilnost na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, kao što je vidljivo, raste i zbog iranske uloge posredovanja, kao i važne financijske ponude iz Narodne Republike Kine Libiji i ponudi za obnovu Sirije, te u vojnoj suradnji s Ruskom Federacijom.

Važnost ove geopolitičke igre u tom dijelu svijeta nikako ne može biti podcijenjena i predstavlja prvi korak prema još temeljitijem restrukturiranju svjetskog poretka u središnjim lokacijama na euroazijskom kontinentu.

Kavkaz i središnja Azija – Sirija kao slučaj za studiranje

Često kada se suoči s opasnošću od političkog islama Muslimanskog bratstva i vehabijskim ekstremizmom se podcjenjuje važnost tri ključna područja u euroazijskom kontinentu. To su bivših sovjetske republike središnje Azije, komplicirana granica Afganistana i Pakistana i područje Kavkaza. U tim područjima suradnja između Kine, Rusije i Irana ponovno igra ključnu ulogu u mnogim pokušajima da posreduju u mnogim sukobima, potencijalno katastrofalnim za njihove razvojne ekonomske projekte.

Nedavni teroristički napadi u Pakistanu u Lahoreu su pokazali pravo lice suradnje između Afganistana i Pakistana, koju snažno potiču Kina i Rusija. Ubrzo nakon kratkog procesa usredotočenog na kompliciranu afganistansko-pakistansku granicu, postignut je dogovor između Kabula i Islamabada kako bi se smanjile napetosti i unaprijedili mirovni pregovori pod sponzorstvom Moskve i Pekinga.

Potreba da se zaustavi eskalacija napetosti između Pakistana i Afganistana je jedan od primarnih ciljeva Rusije i Kine u preoblikovanju jednog od najnestabilnijih dijelova svijeta u područje kojim će prolaziti važne tranzitne linije i budući kinesko-iransko-ruski projekti. Nestabilnost u ovom području u velikoj mjeri ovisi o ulozi koju igraju Indija, Saudijska Arabija, SAD i Turska, koji se namjeravaju suprotstaviti euroazijskom triu.

Uopće nije slučajno da Moskva na razne načine pokušava pronaći puteve za razumijevanje svakog od tih protagonista. Saudijska Arabija i Turska su ključni centri u kontroli i upravljanju međunarodnim terorizmom. Od Sirije do Libije, preko Pakistana, Afganistana i Kavkaza se osjete negativni tragovi utjecaja Rijada i Ankare. Odlučujući faktor nije uvijek utjecaj Sjedinjenih Država, iako i Washington potiče sve vrste destruktivnog djelovanja u procesu integracije i suradnje euroazijskog kontinenta.

Sirija se čini prva točka postignutog razumijevanja, barem na papiru, između Turske i Rusije. Ako dođe do pozitivnog ishoda sukoba, mogla bi predstavljati temelj za izgradnju buduće strateške suradnje. U tom smislu su poticaj energenti i plinovodi, sektori u kojima je Rusija glavni igrač, što ne treba podcjenjivati, kao na primjer u slučaju “Turskog toka”.

Na Kavkazu, drugom mjestu ekstremne nestabilnosti, uloga Rusije i Irana je bila presudna tijekom četiri dana rata u Nagorno-Karabahu.

Faktor energije je sigurno veliki poticaj i za Saudijsku Arabiju, koja dugo vremena žudi za energetskom diversifikacijom, fokusirajući se na civilnu nuklearnu energiju, gdje je Rusija opet svjetski lider. Moskva dobro igra karte s kojima raspolaže i nudi vojnu i gospodarsku suradnju najbližim partnerima – Iranu, Kini, Siriji, Kazahstanu, Tadžikistanu i Kirgistanu. Suradnja u ratu je poticaj i za jačanje bilateralnih saveza, a oni se ostvaruju s Indijom, Pakistanom i Egiptom. Čak i narodi koji su naizgled geopolitički odaljeni od Moskve – UAE, Katar, Saudijska Arabija i Turska – kroz energetsku suradnju otvaraju put širim geopolitičkim aranžmanima.

Ukupne strategije tri vodeća naroda Euroazije prvenstveno za cilj imaju jačanje nacionalnih granica s najburnijim zemljama i područjima. Putinovo nedavno putovanje u Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan za cilj je imalo zapečatiti takozvani “meki trbuh Ruske Federacije” eliminacijom terorističkog islamističkog utjecaja i širenjem gospodarske suradnje u Euroazijskoj ekonomskoj uniji.

To nije jednostavan zadatak, ali donosi obostranu korist za narode koji su u njega uključeni. Nema nikakvih ultimatuma, nego samo bilateralnih sporazuma na obostrano zadovoljstvo.

U nekom smislu, to i Kina nastoji uspostaviti u jednom od najvažnijih nestabilnih dijelova svijeta, pokušavajući proširiti svoje izvore energije, kao što se nedavno dogodilo u Turkmenistanu.

Regija s muslimanskom manjinom, Xinjiang, trenutno je u fokusu središnjih kineskih vlasti kao mjesto gdje treba stabilizirati društveno-političku situaciju, a ključni cilj je da regija bude otporna na vanjske utjecaje, prije svega onih iz Turske, koji dolaze upravo preko Turkmenistana.

Indijsku ulogu u ovom kontekstu je teže razumjeti. Pritisnuta antipakistanskim i antikineskim osjećajima, Indija je podložna Sjedinjenim Državama, ali je u savezu i s Ruskom Federacijom.

Ulogu New Delhija je apsolutno najteže razumjeti, posebno u kontekstu unapređenja strateških ciljeva. Strateško povezivanje između Moskve i Teherana je ključno za usklađivanje indijskog stava. Povijesno je Indija važan saveznik Sovjetskog Savezom, a Indija i dalje unapređuje važne vojne projekte s Ruskom Federacijom.

U posljednjih nekoliko godina je Iran dao ogroman doprinos enormne diversifikaciji indijske opskrbe energijom, ali se tome malo pridaje važnost, obzirom da je Iran važan partner Kine, kojoj Indija nikako ne vjeruje.

Činjenica da su i Indija i Kina važni kupci iranskog plina i nafte, ali i ruskog oružja, pojašnjava da Moskva i Teheran polako potiskuju Washington i ublažavaju antikineski sentiment u Indiji.

Požar koji u Indiji raspiruje Washington sve više slabi i u sukobu je s indijskom politikom potrebe stvaranja stabilnih poslovnih temelja. Najteži izazov je mirovni proces u Afganistanu i Pakistanu i lokalni geopolitički interesi koji Indiju vide s različitim željama iransko-kinesko-ruskog trija i neposrednoj u blizini američkog stava. Rješenje ovog pitanja zahtijeva snažnu zajedničku suradnju za smanjenje rastuće nestabilnosti u regiji. Šangajska organizacija za suradnju će pokušati uspostaviti radni okvir u kojem će se raspravljati i postići sporazum između svih uključenih strana.

Uloga Kine i Rusije u središnjoj Aziji se ne može se podcijeniti zbog važnosti potencijalno dostupnih izvora energije, a da ne spominjemo ulogu veza između dva gospodarska područja kao što su Europske unije i Azije, gdje se Euroazijska ekonomska unija dodijelila uloga mosta za povezivanje dva komplementarna tržišta.

U ovom trenutku Ugovor organizacije o kolektivnoj sigurnosti (CTSO) je organizacija koja, kao Šangajska organizacija za suradnju (SCO), daje prioritet borbi protiv terorizma, ali je sve više mjesto za raspravu i otvara put za gospodarsku suradnju, koja nužno ovisi o stabilnosti teritorija. U ovom dijelu svijeta gospodarski prosperitet u velikoj mjeri ovisi o društvenoj, političkoj i vojnoj stabilnosti, stoga CSTO i SCO imaju izuzetno veliku važnost.

Velik izazov za Rusiju, Kinu i Iran

Vruće točke, kao što su Bliski istok, Perzijski zaljev i sjeverna Afrika, iskorjenjuju problem terorizma i sprečavaju eskalaciju terorističkih aktivnosti u susjednim područjima ili sferama utjecaja, na Kavkazu, Afganistanu, Pakistanu i središnjoj Aziji, čime se izbjegavaju štetni učinci destabilizacije.

Ali samo kada posao u međunarodnom okviru u tim područjima donese stabilnost, može nastati duboka i široka suradnja od povijesnog značaja. U tom smislu je ulazak Indije i Pakistana u SCO bio prvi korak kompliciranog posla kojeg vodi desetak zemalja, na čelu s Kinom i Rusijom. Ista situacija se može promatrati s budućim ulaskom Irana u SCO, koji ima posebnu svrhu u širenju utjecaja u nestabilnim područjima poput Perzijskog zaljeva i Bliskog istoka. Još jedan važan primjer koji se odnosi na SCO se tiče Egipta i njegovog planiranog članstva u organizaciji, koje bi Šangajsku organizaciju za suradnju proširilo i na sjever Afrike.

Očigledan pokušaj Rusije, Kine i Irana je postavljanje temelja za razvoj događaja koji bi američke napore da se produži unipolarno razdoblje učinili irelevantnima.

Kombinirajući svjetsku populaciju na euroazijskom kontinentu i gospodarski rast u tim područjima, nije teško shvatiti da će za nešto više od dva desetljeća područje koje se proteže od Portugala do Kine, te od ruskog Arktika do Indijskog oceana i Perzijskog zaljeva biti središnji stožer oko kojeg se okreće globalno gospodarstvo. Kombinacija kopnenih i pomorskih trgovačkih koridora će od euroazijskog kontinenta stvoriti svjetsku jezgru ne samo u proizvodnji, nego i u smislu potrošnje, zbog povećanja bogatstva srednje klase u tom dijelu svijeta.

U strateškoj viziji, koja povijesno uključuje desetljeća planiranja, Teheran, Moskva i Peking su u potpunosti shvatili da je stabilnost je primarni cilj koji treba postići, kako bi se učinkovito promicao gospodarski razvoj za sve narode koji su uključeni u proces. U Aziji je ASEAN počeo biti manje ratoboran s Kinom, iako Peking s izgradnjom umjetnih otoka u Južnom kineskom moru i dalje želi osigurati svoje strateške interese. Rodgrigo Duterte se čini čovjek multipolarne suradnje i puta, a nakon Filipina bi isti put mogle slijediti i druge azijske zemlje, posebno nakon napuštanja Transpacifičkog sporazuma od strane Washingtona.

Ostaje da se vidi kakvu bi ulogu mogao igrati Stari kontinent, budući da je Europa u ovom trenutku sklona i zadovoljna s američkom strategijom da se pokušaju izolirati Rusija, Kina i Iran. Europa podržava globalnu hegemoniju Washingtona, čak i na vlastitu štetu, kao što se vidjelo u Ukrajini sa sankcijama protiv Ruske Federacije.

Ne može se isključiti da će u budućnosti u Europi doći do promjene političkog spektra, što će biti izravna posljedica strategije bankrota, koja se predugo provodi zbog interesa Sjeverne Amerike i na štetu europskih građana. Uopće nije slučajno da mnoge stranke koje se naziva populistima i nacionalistima namjeravaju odustati od dosadašnje politike i gledaju prema istoku u kojem vide mogućnost za obostrano korisnu suradnju. Ova je politika dugi niz godina bila je odbijana zbog gluposti zapadnih elita.

Čini se da Kina, Rusija i Iran namjeravaju ubrzati ovaj globalni projekt suradnje i teško će zatvoriti vrata novim vanjskim igračima iz Euroazije, pogotovo u uvjetima već globaliziranog i povezanog svijeta. Dovoljno je pogledati veze i razvojne projekte Kine u Latinskoj Americi, da bi se razumio opseg projekta koji je osmišljen kako bi obuhvatio sve narode, bez iznimke.

To je temelj na kojem počiva novi multipolarni svjetski poredak, a prije SAD i Europa to shvate, prije će moći postati dio njega i iskoristiti ovaj ključni trenutak u ljudskoj povijesti.

Dilema za zapadne “elite” je uloga koju će htjeti imati u budućem međunarodnom poretku. “Problem” je što u ovom poretku zapadne “elite” gube ulogu apsolutnih protagonista i moraju se zadovoljiti ulogom ravnopravnih međunarodnih aktera.

Unipolarni međunarodni poredak koji se nazire govori da je takozvani “stari svijet” u krizi. Hoće li Europljani i Amerikanci moći prihvatiti ulogu ravnopravnih partnera ili će nastaviti poricati neizbježni povijesni pomak, osuđujući time svoje narode na zaborav?

Pratite nas! Društveni smo! FACEBOOK & TWITTER


VELIKA GIF REKLAMA
IzvorFP / Logicno.com / N. Babić