Biciklo
FOTO: Ilustracija

Noć prije, nakon završene druge smjene, otišao sam u posjetu svojim prijateljima koji su bili na drugom kraju grada, te koji su već bili okupljeni u slastičarnoj “Pičinella”. Nakon razgovora, smijeha i jadikovanja o gazdama, negdje iza ponoći, s biciklom sam krenuo nazad u hotel… Došao sam u hotel i prijateljici poslao poruku:

“Vozio sam bez ruku. Mislim, pokušao sam. U tom pokušaju spriječile su me borove žile koje su na asfaltu poput natečenih vena izgledale”

Korpa s prednje strane iskrivila se. Prednji točak smijao se, znate ono, kako narod kaže ‘pravio osmice’. Diskretno i samouvjereno sam ga vratio na parking mjesto, vratio se u sobu i počeo prati ranu na koljenu i u sebi govoriti: “Od sada ćeš pješke! Je*o te bičikleta!”

Ovo je bio prolog u ono što mi se sutradan desilo, kada sam ponovo koristio biciklo, te što i nakon 10 godina nisam zaboravio, a u svom gradu svjedočio nisam.

Osvanuo je prelijep dan iznad Červije, malog turističkog mjesta u blizini Bolonje. Jedan od onih dana kada se boja neba poklapala s bojom mora, kojem sam se s prozora radovao. Moja soba bila je na zadnjem spratu hotela u kojem sam radio kao konobar… radio k’o crnac… 12 sati… bez dana odmora… s osmijehom.

Nakon završene prve smjene uslijedila je pauza od cca tri sata. Svaki dan, svaku pauzu, koristio bih kako bih se sastao s prijateljima na kraju grada. Dok sam silazio niz stepenice razmišljao sam… “Budem li pješačio – niđe me nema!”

Tako da, ponovo sam uzeo biciklo, naravno ne ono od noć prije, jer ja nemam pojma zašto je ovo biciklo o’šlo u helać. Ja sam u šoku, kao i gazde!

Duž cijele červijske obale Italijan je napravio biči stazu, jer skoro svi koriste biciklo kao prevozno sredstvo. Ekonomično, praktično i ekološki prihvatljivo. Ali, zašto bih ja koristio biči stazu, kad ja mogu voziti po cesti. Mislim stvarno.

I tako… Vozio sam ulicom. Slušao sam na svom CD playeru najnoviji album Osmana Hadžića i gledao udesno, na plažu, na gologuze Rumunke i onda se desilo…

S biciklom sam, prvo uradio čovjeka, pa u njegovo auto iz kojeg je izlazio. CD player se rasuo po asfaltu, a moj drugi mobitel Siemens C45 nestao je ispod crvenog automobila. (Šta je taj mobitel sve preživio!). Komirao sam se. Strah me obuzeo. Čekao sam da se na asfaltu nađem pored CD playera i Siemensa. Samo sam u jednom momentu, ponozino i tiho, iz usta pustio: “Scuza!”

Znate li šta se onda desilo?! Čovjek kojeg sam s biciklom uradio, vjerovatno mu i automobil okrnuo, sageo se i ispod automobila pružao ruku da nađe moj mali mobitel. Našao ga je, pružio mi ga i pitao me: “Da li sam dobro?” (Razumio sam). “Si!” – odgovorio sam ne dižući glavu iz svojih prsa. Prišao mi je, stavio ruku na moje rame, unio mi se u lice i ponovo me pitao: “Da li sam dobro?” Ponovo sam odgovorio: “Si!”, ovaj put sam dodao: “Scuza!”

Bio sam mlad. Bio sam stranac. Ne sumnjam da je to prepoznao u meni, po meni. Pomogao mi je, iako nije trebao… ili?! Ma nije, bio sam kriv. Svjestan greške i spreman da za istu odgovaram. Ali nisam… Pomogao mi je.

Ovu situaciju nikada zaboraviti neću. Ovu situaciju prepričavam svakome. Ovu situaciju, ispravite me ako griješim, teško da ćete u BiH doživjeti.

Danas, deset godina poslije, svjedočim ubistvima ljudi koji su pješački prelazili, a oni koji su ih usmrtili s mjesta zločina u drugu državu bježali. Krupan primjer, priznajem, ali činjenica je da smo ljudi davno prestali biti, ako smo ikada to i bili. Hajd’ ti s biciklom danas udari insana i od istoj očekuj da ti pomogne da ustaneš?

Ljudskosti je u nama malo. Pravednosti, saosjećanja, odgovornosti, ljubavi… Malo je.

I na samome kraju, još nešto. Karma! Da, postoji. Noć prije, s*ebao sam tuđe biciklo i imao namjeru na drugog krivicu svaliti. S*ebao sam i drugo, ali ovaj put sam odgovarao. Gazdarica mi je rekla, da za kaznu, moram oprati i suđe poslije druge smjene.

Pratite nas! Društveni smo! FACEBOOK & TWITTER


    Podijelite ovaj članak
    IzvorFP / E.H.