Turska
FOTO: Reuters

Građanski rat u Siriji, koji je u neku ruku i svjetski rat, budući da u njemu učestvuju i Rusija i Sjedinjene Američke Države, a o regionalnim silama poput Irana, Turske i Saudijske Arabije da i ne govorimo, ulazi u novu fazu

Piše: Nikola Vrzić / Sputnjik

U Astani, u Kazahstanu, Rusija, Turska i Iran postigli su dogovor o formiranju četiri zone deeskalacije, to jest, o primirju u nekim od dijelova Sirije koji su pod kontrolom pobunjenika. Amerikanci u Astani nisu imali pravo glasa, ali su tamo bili prisutni i nisu se otvoreno usprotivili postignutom dogovoru, koji su Ujedinjene nacije podržale.

Da li je ovaj dogovor uvod u podjelu Sirije, ili potez kojim će biti olakšani pobjeda nad islamskim teroristima i uspostavljanje mira, uz očuvanje legitimnih vlasti u Damasku dok sam sirijski narod ne odluči o sudbini Bašara el Asada? Da li će Amerika zbog Kurda ući dublje u sukob sa svojim NATO saveznicima, Turcima? Najzad, da li su odbrojani dani teroristima Al Kaide i Islamske države na koje se, naravno, sporazum iz Astane ne odnosi?

U „Novom Sputnjik poretku“ o ovim su pitanjima govorili Dušan Proroković, profesor geopolitike na Fakultetu za diplomatiju i bezbijednost, i publicista i istoričar Srđa Trifković.

„Formiranje ’bezbijednih zona‘ rezultat je spoznaje da je uspostavljanje pune kontrole vlade u Damasku nad cijelom teritorijom Sirije nemoguć posao, i da je bolje težiti defakto podjeli u kojoj bi koliko-toliko podnošljivi partneri kontrolisali te oblasti“, ocjenjuje Srđa Trifković.

„Za Rusiju je bitno da kontroliše onaj dio teritorije Sirije koji se proteže od Alepa na sjeveru, preko Homsa u sredini, do Damaska na jugu, sa mediteranskom obalom i granicom prema Libanu, gdje je preko polovine populacije Sirije, a riječ je i o ubjedljivo najvažnijem dijelu zemlje, i ekonomski i strateški“.

„Ključno je što je Turska uključena u ovaj aranžman, jer bez njenog učešća nije moguće dugoročno stabilizovati sjeverni dio Sirije. Za Rusiju je jako važno što se u Siriji više ne oslanja samo na Iran, već sada i na Tursku, i to može imati dalekosežne geopolitičke posljedice, prije svega u vidu istiskivanja uticaja Saudijske Arabije, odnosno SAD, premda je u ovom trenutku ipak prerano za procjenu da će se to zaista i dogoditi“, kaže Dušan Proroković, podsjećajući na propast brojnih dosadašnjih sporazuma.

Iran i Turska do sada su se nalazili na suprotnim stranama u sirijskom ratu, a i relativno nedavno, u februaru na Minhenskoj konferenciji, turski šef diplomatije Mevlut Čavušoglu otvoreno je rekao da Iran mora da bude zaustavljen u Siriji. A sada — sporazum.

„Turska motivacija da se priključi Rusiji i Iranu leži u želji da spriječi osnivanje kvazidržave Kurda na sjeveru Sirije, duž granice s Turskom. Budući da su sirijski Kurdi američki saveznici, Turska je bila prinuđena ne samo da pronađe modus vivendi sa Rusijom i Iranom već i da ga produbi“, objašnjava Srđa Trifković.

„Novo partnerstvo Rusije i Turske liči na začetak jedne koalicije, i ono pokreće pitanje funkcionisanja Turske u okviru NATO-a. U Turskoj se ne govori o izlasku iz NATO-a, ali se radi paralelno tako što se uz članstvo u ovom savezu radi na stvaranju jedne funkcionalne veze sa Rusijom, kojoj sama Rusija daje tempo“, navodi Proroković, dok Trifković dovodi u pitanje održivost rusko-turske saradnje u dužem roku, „jer im se interesi na području Kavkaza i Centralne Azije potpuno razilaze“.

S druge strane, šta će se desiti s američko-turskim odnosima? Amerika je prošle sedmice najavila da će teškim naoružanjem početi da snabdijeva Kurde u Siriji, čemu se Turska oštro protivi, i to ne samo riječima već je nedavno čak i bombardovala kurdske snage i u Siriji i u Iraku, uprkos tome što se među njima nalaze i američki vojnici.

„Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan neće oklijevati da zaoštri sukob s Amerikom na ovom pitanju, jer ga smatra egzistencijalnim“, uvjeren je Srđa Trifković. „Erdogan, po cijenu kolateralne štete među američkim vojnim savjetnicima i instruktorima, neće dozvoliti da se Kurdi prošire zapadno od Eufrata i da stvore sopstveni entitet. Erdogan će prije da se pomiri s opstankom Bašara el Asada na vlasti nego što će dozvoliti da Kurdi ostvare nekakav poludržavni status“.

Dušan Proroković ne očekuje da će tursko-američke odnose popraviti ni sastanak koji će sljedećeg utorka u Vašingtonu imati Erdogan i predsjednik SAD Donald Tramp. „Nisam naišao ni na jednu najavu američkih zvaničnika da su spremni da udovolje Erdoganu“, kaže Proroković, komentarišući prognozu da je ovaj susret osuđen na neuspjeh jer Amerika neće ispuniti nijedan od dva glavna turska zahtjeva, to jest, niti će povući svoju podršku Kurdima, niti će izručiti Fetulaha Gulena, kojeg Erdoganove vlasti sumnjiče za organizaciju puča.

Štaviše, objašnjava Dušan Proroković američku podršku Kurdima, „Amerikancima je potreban novi saveznik, kako bi uticali na balans snaga u tom delu sveta. Kurdi su pretnja i Iranu, u kome postoji značajna kurdska manjina“.

Kako će se Amerika postaviti u odnosu na dogovor iz Astane? U srijedu su u Vašingtonu o Siriji razgovarali ruski šef diplomatije Sergej Lavrov i američki predsjednik Donald Tramp, Amerika nije javno podržala dogovor u kome direktno i ne učestvuje, ali nije mu se javno ni usprotivila. Sekretar za odbranu Džejms Metis, dosta oprezno, kaže da je „đavo u detaljima“ i da tek treba da prouče te detalje. Da li će Amerika minirati ovaj dogovor, ili će ga ipak podržati?

Srđa Trifković predviđa da će američka uloga biti destruktivna: „Amerika sebi ne može da dozvoli da o nekom bitnom pitanju bude postignut dogovor, a da oni u tome nisu ključni faktor. Dakle, oni će pokušati da tiho torpeduju dogovor iz Astane, jer ne žele da Rusija ponese lovorov vijenac zbog postizanja mirovnog rješenja… Oni to neće uraditi otvoreno, ali će nastaviti da pružaju defakto podršku islamistima koji će biti proglašeni za umerene“.

Upravo ovih dana, i tek sada prvi put, Vašington je raspisao nagradu od 10 miliona dolara za glavu vođe Al Kaide u Siriji, Abua Muhameda el Golanija, pri čemu treba podsjetiti da je u zvaničnom dokumentu obavještajne službe američkog Ministarstva odbrane iz 2012. otvoreno rečeno da se Al Kaida nalazi među predvodnicima pobune protiv Asada, i da se, kao takva, smatra američkim saveznikom.

Baš kao i Srđa Trifković, i Dušan Proroković vjeruje da potjernica za Golanijem ne znači i da će SAD prestati da pružaju prikrivenu podršku islamistima u Siriji: „Još 2003. otpočela je saradnja američkih i nekih zapadnoevropskih obavještajnih struktura sa tim organizacijama. Te veze do danas nisu prekinute, previše je u njih investirano, a i pokazale su se kao solidan partner, koji ne može uvijek do kraja da završi posao, ali može vrlo uspješno da destabilizuje čitave regione“.

PRATITE NAS! DRUŠTVENI SMO! FACEBOOK & TWITTER


  • [0] IZVOR: Sputnjik
Podijelite ovaj članak