Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

Slučaj Tuzlanke Zinete Altumbabić pred Vijećem ministara

Zajednička komisija za ljudska prava predložila je danas Vijeću ministara BiH da se aktivnije uključi u slučaj Tuzlanke Zinete Altumbabić, koja se već 20 godina bori sa rješavanjem svog radno-pravnog statusa.

Ovakav kompromisni zaključak Komisije upućen je Vijeću ministara shodno važećoj sudskoj presudi, ali i preporuci institucije Ombudsmana za ljudska prava, a na današnjoj ga je sjednici Komisije podržalo šest članova, dok su dva bila suzdržana.

Prethodno je preformulisan već ranije predloženi zaključak, koji je u sebi trebao sadržavati neke od definicija koje se pojedinim članovima, poput Dušanke Majkić ili Marine Pendeš nije svidio. Njih dvije nisu smatrale za shodno da je potrebno da se Vijeću ministara “naloži”, “predloži” ili da se od te institucije “zatraži” da se uključi u rješavanje statusa spomenute Tuzlanke. Na kraju je kao jedino kompromisno rješenje bila varijanta da se to samo “predloži”.

20 godina borbe

Podsjetimo, Zineta Altumbabić je kao uposlenica Direkcije za civilnu avijaciju Republike BiH 1998. godine otišla na trudničko bolovanje, ali kada se vratila na posao niti je dobila angažman niti otkaz. Uprkos sudskoj presudi, ali i preporuci Ombudsmana. Altumbabić ni do dan-danas nije riješila svoj radno-pravni status.

Naime, transformacijom Republike BiH u skladu sa Dejtonskim sporazumom došlo je i do transformacije ministarstva u kojem je do tada Altumbabić radila, te su osnovana dva ministarstva: Federalno ministarstvo komunikacija i prometa i Ministarstvo komunikacija i prometa BiH. Samim tim formirane su i dvije direkcije za civilnu avijaciju, federalna i državna.

U pismu upućenom Zajedničkoj komisiji, Altumbabić je podsjetila da je početkom 2000. pokrenuta zajednička tužba, a spor se vodio na Općinskom sudu u Sarajevu. Četiri godine kasnije donesena je presuda u korist 40 tužitelja.

“Nakon žalbe tužene BiH koju je predstavljalo Pravobranilaštvo, Sud BiH je donio presudu Gž-116/06, 25.04.2007. godine potvrđujući prvostepenu presudu i u obrazloženju se navodi da mi radni odnos nije prestao ni na jedan od načina propisanih zakonom i da se na osnovu vještačenja svakom od tužitelja ima isplatiti određen novčani iznos. Novčani iznos je isplaćen u oktobru 2007. godine, dok se drugi dio koji se odnosi na vraćanje na radno mjesto nikada nije ispoštovao – pojasnila je u pismu.

Naglašava da je 2008. godine donesena presuda P-491/08, 30.12.2010. godine kojom joj je na ime doprinosa u PIO/MIO uplaćen iznos koji je pokrivao period od 1.1.1999. do 10.10.2008. godine. Traženi iznos je uplaćen u FPIO/MIO, što je dokumentovano i tragom uplata je saznala da taj period ne može biti upisan dok institucija koja joj je uplatila sredstva na njeno ime u PIO/MIO mora ispuniti M4 obrazac kako bi se navedeni period bilježio u radni staž.

“Pored mog punomoćnika i sama sam tražila načine da se ispetljam iz situacije u kojoj sam se našla, a to je: zaposlena u očima PIO/MIO bez plaća i naknada, bez rješenja o prestanku radnog odnosa nisam se mogla prijaviti ni na Biro, te nisam mogla ostvarivati prava ni na zdravstvenu zaštitu”, potcrtava Altumbabić.

Kaže i da je godinama pisala Federalnom ministarstvu komunikacija i prometa (dok nisu prestale njihove ingerencije nad FEDCADom osnivanjem BHANSAe) i Ministarstvu komunikacija i prometa, kao i BHDCA.

“Odgovori su uvijek bili isti od svih institucija gore pomenutih: nismo pasivno legitimisani, nije u nadležnosti Ministarstva ili Direkcije, te je to obaveza Bosne i Hercegovine. Idući logikom konstitucije naše države shvatila sam da bi ta ‘Bosna i Hercegovina’ trebalo biti Vijeće ministara u čijem je sastavu i Ministarstvo komunikacija i prometa BiH. Vijeću ministara sam se obraćala 4 puta. Nikada nisam dobila, ni pisan, ni usmeni odgovor”, dalje navodi Altumbabić.

Obratila se Ustavnom sudu BiH zbog flagrantnog kršenja njenih prava i neprovođenja odluke Suda BiH.

“Apelacijom AP 2137/19 je potvrđeno kršenje mojih prava na rad i na život u skladu sa našim Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud BiH je naložio isplatu sredstava na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvšnog postupka kao i to da se preduzmu odgovarajuće mjere za okončanje postupka u mom predmetu pred Općinskim sudom u Sarajevu. Predmet je još uvijek otvoren i postoje indicije da će se u slučaju da BHDCA ne dostavi ime odgovorne osobe i na zahtjev Pravobranilaštva obustaviti”, ističe se u pismu.
Sa još dvije žalbe obratila se Instituciji ombudsmana za ljudska prava. Prva žalba usmjerena je na Općinski sud u Sarajevu zbog odugovlačenja procesa, a druga na BHDCA zbog uskraćivanja informacija njenom punomoćniku i njoj, a što je naložio Općinski sud u Sarajevu.

“Nadam se da ćete uvidjeti da, čak i ako Općinski sud u Sarajevu donese odluku o kažnjavanju odgovornog lica, to ne rješava Gordijev čvor u koji su me upetljale institucije ove, moje, drage, BiH i da obustavljanjem procesa zato što mi je po sili zakona prestao radni odnos, a da o tome nikad nisam obaviještena, nije način na koji se postupa sa svojim građanima i da bilo kojem sudu ili instituciji može pasti na pamet da je prestala potreba za mojim angažovanjem, a da mene, ili sud o tome niko ne obavijesti. Smatram da institucije, odnosno Vijeće ministara, Ministarstvo komunikacija i prometa i BHDCA, mogu to vrlo lako riješiti, samo je potrebna dobra volja i razumijevanje”, zaključuje Altumbabić u pismu upućenom Zajedničkoj komisiji za ljudska prava.

Marinković-Lepić: Sve okolnosti su na strani Zinete

U izjavi za novinare, članica Zajedničke komisije Mirjana Marinković-Lepić, koja se jedina i založila da 20 godina Zinetine borbe za njena prava ugleda svjetlo dana, kaže da je zadovoljna današnjom odlukom Komisije.

blank

– Nakon dvije decenije smo konačno ishodili da se Vijeće ministara pozabavi ovim pitanjem, obzirom da ono nije regulisalo radno-pravni status zaposlenika koji su radili u ranijim republičkim institucijama nakon njihove transformacije u institucije BiH – kazala je Marinković-Lepić.

Zineta Altumbabić, koja, kako je navela Marinković-Lepić, vjerovatno nije sama u takvoj vrsti borbe za svoja prava, nikada nije dobila otkaz iz ranije institucije u kojoj je radila.

– Trebale su dvije decenije da se neko ovim pozabavi i da se, evo konačno, donese zaključak Zajedničke komisije za ljudska prava koji je u skladu i sa preporukom Ombudsmana, važećom presudom, ali i sa rješenjem o njenom izvršenju – kaže Marinković-Lepić.

Pojašnjava da je ova presuda samo djelomično izvršena: Vijeće ministara je izvršilo uplatu plata i doprinosa za jedan period po tužbi Zinete Altumbabić, ali drugi dio presude, da ona bude vraćena na posao, nikada nije izvršen.

– Iako u preporuci ombudsmana stoji sa je Vijeće ministara dužno da se time pozabavi, to se nikada nije desilo. Ako je Vijeće ministara uplatilo ta sredstva, kako to da ono nije dužno da se riješi i Zinetin radno-pravni status, kad to piše u istoj presudi – pita se Marinković-Lepić.

Prema njenim riječima, sve okolnosti su na strani Zinete Altumbabić, ali je očigledno da dosad niko time nije htio da se pozabavi.

Altumbabić je onemogućeno pravo na rad, dodaje Marinković-Lepić, jer nije mogla da se prijavi na biro za zapošljavanje, niti da bilo gdje konkuriše u redovan radni odnos.

– Njena radnička knjižica stoji, ne zna se gdje – u nekom tamo ministarstvu, a ni ova sredstva koja su uplaćena, nisu proknjižena. Dakle, ovo je danas jedna velika pobjeda zato što niko nije htio da se pozabavi ovim slučajem – dodaje Marinković-Lepić.

D.K.

(Vijesti.ba)

Komentari
Učitavanje…

Ova stranica koristi kolačiće radi vašeg boljeg iskustva. Prihvati Čitaj više