ŠTA SE DOGAĐA SUNCU!? Može li njegovo neobično ponašanje prethoditi novom ledenom dobu?

Sunce

Nekih 50 godina Sunce je od 1650. do 1700. uzelo odmor od svoje uobičajene aktivnosti

Ta faza sunčevog odmora korespondirala je s pojavom ”malog ledenog doba” – periodom zahlađenja koji je rezultirao gorko hladnim zimama, posebice u Europi i Sjevernoj Americi. Znanstvenici malom ledenom dobu pripisuju dva glavna razloga: povećana vulkanska aktivnost i smanjena solarna aktivnost.

Može li se to ponoviti? Da li se sada krećemo prema tome?

Izdvojeni članci

Termin ”solarna aktivnost” odnosi se kolektivno na sunčeve pjege, baklje i erupcije. Zajedno ti fenomeni čine ”svemirsko vrijeme” koje mijenja interakciju između Zemlje i njezine atmosfere, uzrokujući potencijalna ometanja satelita, komunikacijskih sustava i električne mreže. Varirajuće razine solarne aktivnosti također uzrokuju značajne promjene u atmosferskim obrascima cirkulacije, koji mogu utjecati na vrijeme i klimu na Zemlji.

Solarni ciklusi, koji traju prosječno 11 godina, vođeni su brojem, veličinom i rasporedom sunčanih pjega – hladnijih, tamnijih točaka na Sunčevoj površini gdje se intenzivno pojavljuje magnetska aktivnost – na površini Sunca. Svaki ciklus je obilježen solarnim minimumom i maksimumom, značeći prosječno vrijeme u ciklusu kada se pojavljuje najmanja i najveća količina aktivnosti. Kako jedan ciklus završava i drugi počinje, Sunčeve pjege oba ciklusa mogu biti viđene simultano.

Krajem 2007. solarni ciklus 23., koji je počeo 1996., je opadao na nisku razinu aktivnosti i NOAA prognostičari predvidjeli su da bi 24. ciklus trebao početi u ožujku 2008., više ili manje šest mjeseci. Zaista, prva solarna pjega novog ciklusa pojavila se u sječnju 2008., njena visoka lokacija bila je jasan znak da je početak novog solarnog ciklusa. Ali u mjesecima koji su uslijedili bilo je zabilježeno smanjenje aktivnosti solarnih pjega, otvarajući pitanje da li bi se mogli kretati ka novom malom ledenom dobu.

”Sve što vidimo sada vidjeli smo i ranije da Sunce čini, a i nadalje je proizvelo normalan solarni ciklus”, kaže Doug Biesecker, fizičar sa NOAA-inog centra za predviđanje vremena u svemiru u Boulderu, Colorado.

Nakon devet mjeseci zatišja solarne aktivnosti, grupa od 5 pjega pojavila se 31. listopada 2008., od kojih su četiri pripadale novom ciklusu. Prema Bieseckeru, tijekom ove godine (početak 2009.) pojavile su se dvije pjege u razmaku od četiri dana – jedna iz ciklusa 23. i jedna iz ciklusa 24. ”Često imate mnogo dana bez pjega, a početkom solarnog minimuma gotovo uvijek vidite pjege novog ciklusa kada vidite pjege i starog ciklusa. Ta faza preklapanja može trajati nekoliko mjeseci, a može i do dvije godine”, on kaže.

Biesecker kaže da što duže odugovlači ciklus 23, toliko ćemo više čuti o tome kako je Sunce u zatišju.” Ako pogledamo u rane 50-e, tada je solarni minimum bio nalik ovome danas”, on kaže. ”Ali iza njega je slijedio najveći solarni ciklus ikad zabilježen. Tako da samo zato što je Sunce u zatišju, to nam ne može reći kakvo će ono biti u budućnosti.”

Tom Woods, surađujući direktor tehničkog odjela u laboratoriju za atmosfersku i svemirsku fiziku (LASP) se slaže. ”Tipično je da tijekom solarnog minimuma imate mjesec ili dva bez Sunčevih pjega, tako da ono što smo vidjeli u 2008. je tipično za većinu solarnih ciklusa.”

Ali Woods ističe da postoje druge indikacije osim Sunčeve aktivnosti da će ciklus 24 biti drugačiji. Prvo, magnetsko polje oko Sunčevih polova 40% je manje nego što je normalno na solarnom minimumu. ”Ako gledate posljednji put kada je polarno polje bilo tako slabo, to nas vraća u rane 1800-e, u vrijeme zvano Daltonov minimum, kada smo imali ciklus niske solarne aktivnosti.” Daltonov minimum je trajao od oko 1790. do 1830. i rezultirao je periodom temperatura nižih od prosjeka.

Kao dodatak, Woods kaže da je brzina solarnog vjetra trenutno niža od normalne. Da li to znači da će biti velika promjena u solarnom ciklusu? ”Zapravo ne znamo ali gledamo i čekamo”, on kaže. “Ovaj novi ciklus mogao bi biti abnormalno nizak ili bi mogao biti normalan.”

Iako 12-ogodišnje trajanje ciklusa 23 (počelo je 1996.) nije izvan normalnog ranga, ono može objasniti zašto je aktivnost ciklusa 24 niska. Biesecker ističe da bazirano na prijašnja 22 ciklusa, istraživači znaju da što je duži prijašnji ciklus, to će slijedeći biti niže aktivnosti. ”Mi se sada zasigurno krećemo u taj teritorij”, on kaže.

Prema Woodsu, čak i mali solarni ciklus može inducirati zahlađenje na Zemlji. ”Ne dovolljno da nadoknadi efekt staklenika”, on kaže, ”ali dovoljno da ga potencijalno uspori za nekoliko godina.” Efekt solarnog ciklusa na globalne temperature je samo 1/10 stupnja, dok je efekt staklenika u posljednjih 30 godina punih jedan stupanj promjene, kaže Woods.

Čak i tako, Woods kaže da nije vjerojatno da se krećemo prema scenariju ”malog ledenog doba”. ”Najvjerojatnije ne idemo u fazu gdje nećemo imati ikakvu aktivnost Sunčevih pjega u slijedećih 50 godina. Ne možemo eliminirati tu mogućnost, ali rekao bih da ta mogućnost nije vrlo vjerojatna”, on kaže.

”Da bi se to dogodilo, ne bismo vidjeli povećanje solarnih pjega u ciklusu 24, a vidimo značajnu količinu novih aktivnosti”, kaže Biesecker. ”Ne postoji poznati model koji može predvidjeti da ulazimo u ledeno doba – to je zapravo fizička limitacija našeg trenutnog razumijevanja.”

Komentar: Prema pokojnom Rhodes-u Fairbridge-u, poravnanje Jupitera i Saturna s ostalim manjim planetima kontrolira klimu na Zemlji.

Sunčeva vlastita orbita, otkrio je, ima osam karakterističnih uzoraka, svi određeni Jupiterovom pozicijom u odnosu na Saturn, ostali planeti igraju manje uloge. Neki od tih osam imaju uredne orbite, glatke i blizu-cirkularne. Za vrijeme tih orbita, solarna aktivnost je visoka i zagrijava Zemlju. Neke od ovih osam orbita su kaotične, krećući se putem omče za omčom. Te orbite odgovaraju tihim vremenima za Sunce i hladnim periodima za zemlju. Svakih otprilike 179 godina Sunce se upušta u novi ciklus orbita. Jedno od hladnijih perioda nedavnih stoljeća bilo je malo ledeno doba 17. st., kada se rijeka Temza u Londonu smrzavala svake zime. Slijedeći hladni period, ako su obrasci točni, počeo je 1996. s efektima koji će se početi osjećati oko 2010. Neki predviđaju tri desetljeća ozbiljnih hladnoća.

Prema Richardu Mackley-u iz Journal of Coastal Research (Special Issue 50, 2007):

2007. Ulysses će poslati informaciju o solarnim polovima. To bi moglo biti odlučujuće prema predviđanjima o nastalom 24 ciklusu Sunčevih pjega, uključujući sim hipotezu. Prema sim hipotezi (Solar Inertial Motion – solarno inercijalno kretanje), ovaj ciklus bi trebao biti kao ciklus 14, nakon kojeg će uslijediti dva koja će kreirati kratkotrajno ledeno doba. Tijekom 1920-ih i 1930-ih, australijski meteorološki zavod objavio je istraživanje o odnosu Sunca i klime, pogotovo o ciklusu 14, pokazajući da je on najvjerojatnije uzrokovao najveću zabilježenu sušu.

Rhodes Fairbridge u više navrata naglašava da cijelo polje planetarno-lunarno-solarne dinamike, uključujući gravitacijsku dinamiku, mora biti proučavano tako da dinamikaterestialne klime može biti shvaćena. Poboljšano razumijevanje interacijskih efekataciklusa solarnih pjega i ciklusa lunisolarnih plima na Zemljinu klimu je nužno, kakoRhodes naglašava. Kada je utjecaj solarne varijabilnosti potpuno proučen (na čemuRhodes inzistira), jasno je da je utjecaj solarne varijabilnosti na Zemljinu klimu snažnonelinearan, stokastičan i značajan.

Hipoteza solarnog inercijskog kretanja predviđa da će period od otprilike 2010. do 2040. bitijedan od relativno veoma hladnih u cijelom svijetu. Hipoteza predviđa da će ovajciklus 24 biti znatno mirniji nego ciklus 23, poput ciklusa 14, najslabijeg ciklusa uposljednjih 100 godina, koji je počeo u veljači 1902. i završio u kolovozu 1913. godine.

Ne samo da je Ulysses pronašao da je Sunce smanjilo stvaranje svojih solarnih vjetrovana najnižu razinu otkad postoje ispravna čitanja, nego je i magnetsko polje palo za 20%. Uisto vrijeme Sunčev sustav prolazio je kroz galaktičnu peščanu oluju.

Jedna mogućnost je povećanje sporadičnih meteora, onih koji nisu povezani sa ikojompoznatom kišom meteora, poput ljetnih Perzeida ili Leonida u studenom. Meteori sukreirani kada nešto isparava u zemljinoj atmosferi. Svemirsko kamenje veličine graška iloptice za bejzbol padne tu i tamo ali većina zvijezda padalica uglavnom su sačinjene od obične prašine.

Također je moguće, kaže Landgarf, da će tajanstveno zodijačko svjetlo – tzv. ‘’lažna zora’’ uzrokovana odbijanjem sunčeve svjetlosti od prašine – biti povećana.

Generalno, više materijala moglo bi padati na Zemlju iz svemira svake godine.
Zaista.

Također znamo da je tijekom prošlog ledenog doba protjecanje naslaga kometske prašine bilo puno više nego kroz holocen.

Gabrielijevi papiri pokazuju da nije Sunce jedino što je uzrokovalo posljednje ledeno doba:

Vrijedi ponoviti komentar astronoma Victora Clube-a:

Prvo uzmite moderno nebo dostupno znanosti, pogotovo tokom Svemirskog doba, i vidite njegove mračne krhotine povezivajući njegovo ponašanje s više pristupačnom ljudskoj povijesti, koju možemo u principu stvarno razumjeti. Sa tim pristupom otkrivate iz dinamike materijala u svemiru o čemu govorim da se veliki komet morao smjestiti u orbitu Taurida prije kojih 20 000 godina, čija je gusta meteorska struja 10 000 godina gotovo zasigurno prouzrokovala posljednje ledeno doba.

Pratite nas! Društveni smo! FACEBOOK & TWITTER


>>> PRATITE NAS! DRUŠTVENI SMO! FACEBOOK & TWITTER <<< ________________________________________________________________________________________