Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

Trilogija: Depresija – Poglavlje #1 – Antikrist

On jeste kontraverzan, provokativan i iregularan, ali je ujedno i originalan, inovativan i avangardan. U svijetu filma, njegovo ime stoji iza revolucionarnog talasa koji je potopio mainstream filmove, eksplicitnim art prikazom muških i ženskih polnih organa, kao i frontalnim scenama masturbiranja i snošaja. Njegovi filmovi su mračni, hladni i depresivni.

Njegovi filmovi su mučni, teški i simbolični. Njegovi filmovi su groteska sedme umjetnosti koja se rodila kao rezultat ateističko-anarhičnog odgoja i fobično-depresivnog psihološkog poremećaja. Njegovi filmovi su umjetnost per se. Njegovi filmovi su sramotni i ponižavajući. Njegovo ime je Lars von Trier. Sa filmom “Nimfomanka 1 i 2“ ovaj danski redatelj krunisao je četvrtu po redu filmsku trilogiju, koja nosi naziv “Depresija“, koju predvode filmovi “Antikrist“ {Antichrist} i “Melankolija“ {Melancholia}.

Piše: Emir H.

U narednim pasusima/tekstovima, osvrnut ću se na pomenute filmove, te subjektivno-analitički glorifikovati i/ili “krucifiksirati“ rad ovog, meni lično, veoma dragog redatelja i scenariste. U ovom tekstu napisati ću svoje selektivno viđenje filma “Antikrist“ iz 2009. godine.

Antikrist

Ona i On, vlastitim nemarom i nepažnjom, izgubili su sina. Rehabilitacija nije urodila plodom. Sam Šejtan, njenu slabost iskoristio je, te ju svojom kučkom načinio.

Ono što je trebalo biti horor film, na kraju dana, postalo je mnogo više od stravičnog i kaotičnog. Scenarističkom konceptualizacijom i simbolično-(a)teističkom tematikom, film “Antikrist“ nije snimljen da bi zadovoljio kriterije onih koji svojom glavnom, ne umiju i/ili ne žele, kritički razmišljati. Hladan, mračan, provokativan i maničan.

Usporenim tokom, prolog filma, snimljen je crno-bijelom fotografijom, te je sam po sebi, jedini segmenat filma koji u jednom može probuditi empatiju. Pomenuti osjećaj ‘obogatit’ će arija “Lascia ch’io pianga“ iz Handel-ove opere „Almira“, koja je, svojim laganim notama i anđeoskim vokalom, emociju podigla na nivo neočekivano šokantnog. Prolog filma, po meni, najbolji je prolog ikada viđen na filmu, te je strukturalno najdominantniji element filma “Antikrist“.

Lars von Trier je film podijelio na četiri poglavlja, unutar kojih je prikazao psihičku, fizičku i duhovnu, destruktivnu moć depresije. Potišteno duševno stanje, von Trier nije prikazao prolaznim niti izlječivim. Depresija je, u očima redatelja, prerasla u fazu ekstremnog, čija dijagnoza se graniči sa opsjednutošću.

{Priroda je Šejtanova crkva}

Eden – Raj na Zemlji ili raj zemaljski, njene noge pekao je. Njegova prisutnost borila se sa božanstvenom prirodom, ali se krv Njegova ipak širila venama njenim. Kontrolu nad svojim tijelom izgubila je, te je postala apsolutni i pokorni medij Zla i zlog. Da se sama sebe najviše bojala, odnosno onoga što je postala, prikazano je u scenama, u kojima vodi rat sa svojim tijelom i nezasitim seksualnim nagonima. Napadi histerije završavali su fizičkom torturom nad njenom jačom polovinom, prilikom kojih su prikazane sadističke scene nasilja. Da njena naklonost tami i tamnoj strani, nije došla uspješno pređenom, drvenom mostu u Edenu, evidentno je bilo onda kada je, pri zdravoj svijesti priznala da je gledala kako njen sin u smrt pada. Ali je glad za vlastitim, seksualnim zadovoljstvom, stavila ispred života svog sina. Zašto je to tako i kada je sve počelo, njena jača polovina otkrit će.

{Jelen. Lisica. Vrana}

Tri prosjaka preslikavaju globalni, sve prisutniju problem mortaliteta, autodestrukcije i reinkarnacije. Da su sve tri društvene, uzročno-posljednične pojave produžena ruka zla, dokazuje i okupljanje istih oko njenog tijela i Njegovog duha. Nestaju onda kada je njihov Bog poražen.

Jedan radnju filma može interpretirati onako kako mu volja. Ja sam film shvatio kao odsutnost Boga, te prisutnost Boga. U kojeg će od pomenuta dva pojedinac vjerovati, pravo je koje mu niko oduzeti ne može. Iako ateista, redatelj je film “Antikrist“ prikazao kroz teoriju idealistiško-filozofskog učenja, koja poriče mogućnost spoznaje objektivnog svijeta, poznatije kao agnosticizam. Postoje samo stvari i pojave prirode koje na dotičnom historijskom nivou razvoja nauke još nisu spoznate. Preciznije, za ateistu kakvim se predstavlja, film je prikazao u relativnim, religijsko-simboličnim shvatanjima nastanka svijeta. Vjerovao ili ne, činjenica je da ‘haos vlada‘.

Epilog filma ujedno je i pobjeda života. Kao i u prologu, crno-bijela fotografija sa muzičkom podlogom “Lascia ch’io pianga“. Ono što je prikazano vidim kao povratak žena koje su u prošlim životima izgubile bitku od strane muškaraca, te su odlučne dočekati sestru i poželiti joj dobrodošlicu.

Glavne uloge u filmu pripale su glumici Charlotte Gainsbourg i glumcu Williamu Defoeu. Oboje su svoj zadatak odradili profesionalno i veoma osobno. Međutim, Gainsbourg je u ulozi duboko depresivne i duhovno degradirane žene, bar na mene, ostavila fascinantno-traumatičan utisak. Pored uloga, za veliku, ako ne i najveću pohvalu jeste i fotografija kojom je dirigovao Anthony Dod Mantle. Djelimično mrtvi i statični kadrovi unijeli su najviše života u ovaj film agonije. Fotografija svojom ljepotom oduzima dah, a opet u jednom budi osjećaj straha.

Komentari
Učitavanje…

Ova stranica koristi kolačiće radi vašeg boljeg iskustva. Prihvati Čitaj više