Fresh Press portal
Kolumne

Bosna i Hercegovina se ne može graditi na temelju podjele

Ko god je pratio razvoj muslimanske politike u posljednjih tridesetak ili četrdeset godina, mogao je primijetiti da je ta politika vođena na način koji je pokazivao razlike u shvatanjima po fundamentalnim pitanjima identiteta naroda o kojem se radi i načina kako on treba da se ponaša u situaciji koja je nastala nakon što je završena jedna etapa u svjetskoj historiji. A to je etapa komunizma, barem kad se tiče Balkana i našeg prostora.

Ono što je karakteristično za nastalu situaciju jeste da je pad komunizma bio iznenadan, da se nije očekivalo tako naglo urušavanje jednog svjetskog, političkog, vojnog i nuklearno opremljenog sistema. Dakle, iznenađenje koje je donio pad komunizma, povezan s padom Berlinskog zida, u našoj zemlji ostavilo je otvoreno pitanje šta da se radi.

Jedini očuvan nacionalni pokret

Nije bilo neobično i neočekivano da jugoslavenski komunizam nema sposobnosti i nema načina da se održi. Naime, on je odavno izgubio i moralne i političke pretpostavke za vladavinu. Svaki režim koji nema više nikakvog načina da vlada osim da vrši obimnu represiju nad stanovništvom, sam priznaje time da nema više razloga za postojanjem i da je pitanje samo koja će ga politička snaga zamijeniti.

U našem slučaju radilo se o tome da je jedina politička snaga, koja je bila organizirana i koja je već izrazila svoju sposobnost i utjecaj, a koja je mogla da zamijeni komunistički sistem, bio sistem nacionalizma.

Jedina ideja, jedini pokret koji je bio očuvan, odnosno koji se razvio u uvjetima komunističke vladavine u komunističkoj Jugoslaviji bio je nacionalni pokret. Nacionalni pokret je postojao u svim jugoslavenskim zemljama i on je smatrao da je legitimni nasljednik sistema koji je trebao da sruši.

A kad se radilo o činjenici da razvoj našega društva, odnosno jugoslavenskog društva, nema druge solucije osim pada postojećeg komunističkog sistema, pitanje ko će ga zamijeniti imalo je samo jedan stvarni, relevantni i mogući odgovor, a to je da će pad komunizma u Jugoslaviji dovesti do pojave vlasti nacionalnih pokreta. I to se zaista i dogodilo.

Ono što se dogodilo krajem prošlog stoljeća, a to je da je komunistički režim u Jugoslaviji pao, srušio se, nije imao nikakve druge varijante, nije imao nikakvog drugog kraja nego da bude zamijenjen jednim kratkotrajnim periodom diktature koja će dovesti do vladavine nacionalnih političkih stranaka, odnosno snaga koje su u to vrijeme nastajale. Kad se to dogodilo, kad su nacionalne stranke postale jedina izvjesnost i jedina snaga koja je mogla da zamijeni komunistički sistem, pojavio se pokret koji je smatrao da nacionalne stranke treba samo da preuzmu vlast, da nije problem imaju li one na to pravo. Zapravo da je sam komunizam sebi porodio nacionalizam koji je jedan od aspekata njegovog načina kako je vršio vlast. To se zaista i dogodilo.

U cijeloj Jugoslaviji, kada je došlo do sloma svjetskog komunističkog sistema, dogodilo se to da su na površinu izbili nacionalni politički pokreti i da su oni preuzeli vođenje politike, odnosno preuzeli vlast u svim dotadašnjim jugoslavenskim republikama. Činjenica da je pad komunizma doveo na vlast nacionalne stranke bila je katastrofalna za cijeli sistem, odnosno za sve zemlje koje su bile sastavni dio komunističke Jugoslavije.

Činjenica da je nacionalizam bio jedina organizirana politička snaga koja je mogla preuzeti vlast i organizirati politički život koji bi imao neki određeni smisao i pomogao da rješava određena pitanja je tragična jer je imala velike posljedice po život svih nas, odnosno po život svih naroda koji su živjeli u okviru komunističke Jugoslavije.

Naime, pad komunizma doveo je do rascjepa Jugoslavije. Nije mogao biti srušen komunistički sistem u svijetu, a da ne budu srušene sve komunističke vlade, sve zemlje u kojima su svi komunistički sistemi u svijetu izuzev onih kao što su kineski ili neki drugi, koji su sasvim drugog tipa. Dakle, ako je padao komunistički sistem, morala je pasti i država. Nije mogla opstati komunistička Jugoslavija ako je pao komunistički sistem.

Pad komunizma morao dovesti do pada Jugoslavije

Komunistički sistem se održavao na balansu nacionalnih snaga unutar tog sistema koje su tolerirane u određenoj mjeri zbog toga što su, s jedne strane, omogućivale da komunistički sistem funkcionira, a, s druge, omogućavale i da on bude jednim sistemom diktature koji će promijeniti samo nosioca, dok je nosilac komunističke diktature bila komunistička stranka, odnosno nominalno radnička klasa. Sada je nosilac diktature postala nacionalna oligarhija, odnosno sve nacionalne oligarhije koje su nastale padom komunističkog sistema.

To što se nama dogodilo nije ništa drugo nego logična posljedica činjenice da je pad komunizma morao dovesti do pada Jugoslavije, a da je pad Jugoslavije morao dovesti do vladavine nacionalnih političkih oligarhija. Jednostavno, to je jedna zakonitost društvenog procesa razvoja i to se odigralo, nažalost, na našu štetu. Zašto? Zato što u Bosni i Hercegovini nije bilo organizirane političke snage koja bi zastupala Bosnu i Hercegovinu, nego je nastala jedna politička snaga koja je zastupala muslimane, što nije bilo jednako kao sa zastupanjem Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je moglo doći do činjenice da su muslimani pristali da igraju u okviru bolje kombinacije političkog djelovanja koja je nastala upravo kao srpska varijanta rješenja problema pada komunističkog sistema u Jugoslaviji.

Naravno da sve to što se dogodilo nije moglo da ima druge posljedice nego ove koje danas imamo, to jeste da je pad komunističkog sistema doveo do pada Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, na taj način da je ona bila izložena onim političkim snagama koje su zahtijevale podjelu Bosne i Hercegovine, odnosno zahtijevale da se Bosna i Hercegovina podijeli po nacionalnom ključu i na taj način riješi problem.

Ono što je predloženo je bilo da se vratimo na princip kako je riješeno bosansko pitanje i odnos između Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske 1939. godine kroz sporazum Cvetković-Maček, da je Bosna i Hercegovina bila podijeljena na dvije banovine, hrvatski i srpski dio, s tim što se muslimani kao stanovnici jednog dijela nisu uzimali u obzir.

Zašto agresijom nisu uspjeli realizirati ciljeve

Koliko je bilo katolika na teritoriju koji je uziman u obzir, plus 1, pa pripadalo je banovini Hrvatskoj, a koliko je na onom dijelu na kojem je bilo Srba koliko ima i katolika, plus jedan Srbin, pripadalo je Srbiji, odnosno banovini srpskoj, kako se tada to nominiralo.

Dakle, oko Bosne i Hercegovine se uvijek vodila ta ista igra podjele između Srba i Hrvata. Ta podjela, ta politika naslijeđena je još iz Austro-Ugarske pa kroz sve vrijeme postojanja jugoslavenske države, države Srba, Hvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije, bila jedina ideja, jedina politička solucija koja je uzimana u obzir kad se radilo o sudbini Bosne i Hercegovine.

Činjenica je da sve nije odigrano onako kako su planirali tvorci te solucije, podjele Bosne i Hercegovine. A to se nije dogodilo zbog činjenice da je srpski nacionalizam smatrao da on ima prioritetna prava na teritorij Bosne i Hercegovine, pa je poduzeo jednu obimnu agresiju koja nije mogla da bude akceptirana i priznata i zbog toga i nije realizirala u cjelini svoje ciljeve.

Realizirala je jedino cilj da je agresija izazvala stvaranje Republike Srpske putem Dejtonskog sporazuma. Međutim, pokazuje se da to rješenje ne može da izdrži historijsku kušnju i da se ne može graditi Bosna i Hercegovina kao država, niti odnosi između dijelova Bosne i Hercegovine, na temelju podjele.

Nijedna od ideja koje su lansirane u politički prostor u posljednjih 100 i više godina nije donijela pozitivno rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Ono mora biti rađeno na osnovu priznanja postojanja bošnjačkog naroda, postojanja bošnjačke države kao cjelovite, državnog entiteta i korektnog odnosa dijelova Bosne i Hercegovine prema cjelini bosanske države, a to znači uvažavanja da je Bosna i Hercegovina jedinstvena cjelovita država koja je sastavljena od dijelova koji su međusobno komplementarni, koji se međusobno održavaju i stvaraju jednu državu koja funkcionira po jednakim zakonima i principima na cijelom svom teritoriju.

U Bosni i Hercegovini nije bilo organizirane političke snage koja bi zastupala Bosnu i Hercegovinu, nego je nastala jedna politička snaga koja je zastupala muslimane, što nije bilo jednako kao sa zastupanjem Bosne i Hercegovine.

Kad su nacionalne stranke postale jedina izvjesnost i jedina snaga koja je mogla zamijeniti komunistički sistem, pojavio se pokret koji je smatrao da nacionalne stranke trebaju samo preuzeti vlast, da nije problem imaju li one na to pravo.

>>> PRATITE NAS! DRUŠTVENI SMO! FACEBOOK ili PREUZMI FRESHPRESS APP <<< ________________________________________________________________________________________

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više