Fresh Press portal
Kolumne

Da te nije, Srbija: “Ako je argument za odustajanje od NATO-a to što “ne žele Srbi”, iz istog razloga se 1992.godine trebao otkazati referendum o samostalnosti BiH?”

Bakir Izetbegović je sve greške i promašaje svoga oca ne samo smjerno ponovio, nego ih uzdigao na pijedestal norme i bezgrešnosti.

Posljednjih dana mjeseca maja 1995.godine, pri kraju neuspješnog pokušaja deblokade Sarajeva od strane Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine, nekim poslom sam se obreo u kabinetu Harisa Silajdžića, tadašnjeg predsjednika republičke Vlade. Mislio sam, što se pokazalo ne baš pretjerano osnovanim i inteligentnim, da on ima kakve-takve, ako ništa drugo provjerene i tačne infomacije o stanju na frontu, pa sam ga pitao kako stoje stvari sa deblokadom, “bitkom svih bitaka” kako je u to vrijeme nazivana.

Piše: Senad AVDIĆ / Slobodna Bosna

Znam samo onoliko koliko mi je o deblokadi rekao Alija; procjena naših vojnih komandanta i njegovih savjetnika bila je da će “udariti umehko”, a pokazalo se da je bilo “utvrdo”, glasio je Silajdžićev odgovor.

Nikada, ni u najšturijim dataljima, javnost nije bila upoznata sa ništavnim rezultatima i jezivim posljedicama ove vojne avanture, (ne)uspjesima na frontu, brojem žrtava, materijalnim gubitcima..). Nismo nikada, dakle, saznali kolika je bila cijena, u ljudstvu i tehnici kojom je plaćena katastrofalna, diletantska procjena trusta mozgova iz Izetbegovićevog generalsko-savjetničkog okruženja. Prema nekim procjenama, broj mrtvih pripadnika Armije BiH i civilnih žrtava, sa obje strane obruča, mjerio se u stotinama. Sarajevo je u toku 10-ak dana trajanja deblokade pretrpjelo stravična razaranja. Treba se samo sjetititi snimaka zgrada (pored ostalih i Radio-Televizije) koje je tokom delokade “agresor bombardirao u svojoj nemoći”. Moral boraca i građana nakon vojnog debakla bio je na najnižoj razini od početka rata.

Teror lojalnih diletanata

Tragično neuspješan pokušaj deblokade desio se u četvrtoj, zadnjoj godini rata, kada je Armija BiH materijalno i organizacijski trebala stajati solidno i morala biti spremna na ozbiljne operativno-taktičko-strateške akcije. No, istovremeno se godinama u Armiji BiH odvijao sistemski, paralelni, podzemni proces njezine vjersko-ideološke profilacije, stranačkog upravljanja, bagatelisanja znanja i struke i afirmiranja idejno-političke lojalnosti Vođi i Stranci. Operacijom deblokade Sarajeva rukovodio je Fikret Prevljak, pedratni vodič kerova u Specijalnoj jedinici RMUP-a, diskutabilne vojne i druge kulture, kojeg je lojalnost, vjersko-idejna podobnost, a navodno i obiteljske veze sa vladajućom familijom, ( a ne, kako bi bilo očekivano , vojno znanje, sposobnost i prethodni rezultati) pred kraj rata dovela do čina generala i komandanta Sarajevske Divizije. Etnički očišćenom i ideološki prepariranom Armijom BiH su umjesto civilne kontrole u političkom i osposobljenih generala i oficira u vojnom segmentu rukovodili “čudni ljudi čudnih nadimaka”, Mutevelije, Hadžije, Muderisi, Emiri i efendije raznih fela i koji su spajali civilne, vojne i vjerske aspekte oružane borbe.

Već sam negdje spominjao ovu zlosretnu “dogodovštinu” i krivu procjenu vrhovnog komandanta Armije BiH (dužnost koja u zakonu i ustavu nije postojala, nego ju je Alija Izetbegović samovoljno i prećutno uzurpirao kao i mnogo toga drugoga) vezanu za snagu neprijatelja i borbenu sposobnost sopstvene oružane sile tokom posljednjeg pokušaja deblokade Sarajeva. Ponovo je vadim iz ratnog memorijskog naftalina nakon što je, njegov biološki i politički nasljednik, Bakir Izetbegović, ovih dana skoro na identičan način objasnio, ponovio, već viđeni pravosudni fijasko sa revizijom presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

Bilo mi je rečeno, a to je bila ozbiljna grupa pravnika, mojih savjetnika, advokata i tako dalje koji su mi kazali da nemamo legitimaciju, ali da se na to ne treba obazirati”, otkrio je ovih dana Izetbegović istorijat jedne naopake, autodestruktivne, operacije.

Savjetnici, advokati i tako dalje” su članu Pesjedništva BiH, uprkos tome što su znali da srljaju u propast, kazali: “Idemo nastaviti, nemojte uopšte spominjati u javnosti da nemamo legitimaciju za tu stvar, da nemamo agenta. I ja sam ih poslušao. E, tu ih nisam trebao poslušati, trebao sam tu stvar otvoriti javnosti i ostale bošnjačke lidere, Radončića, Nikšića i druge upoznati s tim. To je bila greška, trebao sam podijeliti odgovornost”, posuo se Izetbegović ovih dana , ritualno, pred televizijskim kamerama kofom odavno ohlađenog pepela.

Kako se talio Bakir

Bakir Izetbegović, tri godine nakon epske blamaže okončane tako što su portiri Međunarodnog suda pravde u Haagu zalupili vrata ispred nosa nelegitimnog agenta BiH Sakiba Softića, ljude koji su ga nagovorili da podnese zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije, naziva “ozbiljnom grupom pravnika, mojih savjetnika”. Može li se, i ako može kako i gdje “ozbiljnim”, pojedinačno ili u grupi, smatrati neko ko svog klijenta-poslodavca otvoreno obmanjuje , ohrabruje da bezglavo glavinja u jednu unaprijed izgubljenu, nelegalnu pravnu avanturu kapitalno važnu za najširu zajednicu. Imaju li imena i reference ti Izetbegovićevi pravni savjetnici, “ozbiljni eksperti” koji su mislili da će revizija tužbe protiv Srbije u Međunarodnom sudu pravde “udariti u mehko”, pa se ispostavilo da je udareno “utvrdo” i to tako snažno da će se svima nama još dugo, dugo, mantati i mučnina na usta izlaziti od te “krive procjene”. Najvećom svojom krivicom i odgovornošću, bivši bošnjački član Predsjendištva BiH ne smatra to što je prihvatio nelegitiman zahtjev nekompetetnih ljudi da postupi nezakonito, već mu je krivo samo to što u tu blamažu, neposrednije i čvršće nije uvukao (da ne kažem navukao) druge bošnjačke lidere, poput Nermina Nikšića i Fahrudina Radončića, da se i oni malo izblamiraju i pravdaju narodu za glupost, nesmotrenost, neznanje, bezobrazluk i na kraju kriminalno rasipanje novca.

Da li bi Bakir Izetbegović u privatnim poslovima i pravnim aranžamanima, tamo gdje troši svoj kućni bužet, a ne javne resurse, olako prihvatio, primjerice, savjet advokata, notara ili kakvog drugog “ozbiljnog pravnog eksperta” da kupi zemljište, nekretninu, kuću, na Poljinama, ili na Breci, recimo, koja nema “čiste papire”, koju prodaje neovlaštena, nelicencirana osoba?! Bi li, recimo, privatno za neku važnu pravnu bitku, recimo predbračni ugovor, ili nedajbože razvod angažirao advokaticu Halisu Čengiću, kćerku Hasana Čengića, pripravnicu bez iskustva i ikakvih referenci koja je bila dio “držvnog ekspertskog tima” za reviziju tužbe, ili bi posegnuo za prekaljenim veteranom, znalcem u toj pravnoj sferi Omarom Mjesečarem?! Da li bi sudiju iz Živinica, “nosača Samuela” Sakiba Softića, lider SDA angažirao u nekoj parnici oko međe sa komšijama sa Poljina, ili bi se odlučio za nekog dokazanog parničara?

Dr Refik Hodžić, žrtva zločina u Bosanskoj Krajini, jedan od najupornijih i najistematičnijih istraživača i analitičara genocida i boraca za istinu o ratu u Bosni i Hercegovini, dugogodišnji uposlenik i saradnik Haškog tribunala za ratne zločine, mjesecima je pred rasplet revizije tužbe protiv Srbije upozoravao, dokazivao, zapomagao da je riječ u uzaludnom poslu, notornom pravnom šlamperaju i bespotrebnim troškovima. Hodžić je javnim angažmanom i dobronamjernim savjetima samo uspio navući na sebe primitivne kletve i uvredljive diskvalifikacije koje su stizale iz kruga Izetbegovićevih nepismenih savjetnika i “ozbiljnih pravnika”.

I u prvom slučaju, krive procjene snage agresora koji je davio grad tri i po godine prilikom pokušaja vojne delokade grada, kao i drugom, revizije presude Međunarodnog suda pravde, na djelu su bile dva istovjetna lica jednog (obiteljskog) režima, koji šlajdra u živom blatu nasljedne demokracije: potpuni amaterizam, petparački voluntarizam, amatersko bavljenje ozbiljnim poslovima u kojima lete glave svakom osim povlaštenoj eliti (rata, naime) ljudi koji tim poslovima nisu dorasli, kao i odsustvo bilo kakve odgovornosti, demokratskog preispitivanja, polaganja računa, kažnjavanja grešaka, promašaja, laži, ili prikrivanja istine.

Prošle je nedjelje je predsjednik Stranke demokratske akcije govoreći o pregovorima za članstvu u ANP-u i NATO Savezu rekao: “U ovoj zemlji niko više nikada nikome ništa nametati neće. Kada su u pitanju Srbi i RS, ako neće u NATO, neće se ići u NATO. Nema članstva u NATO, ali slanja ANP mora biti, jer je to provedba ranije usvojenih zakona.”

Da te nije, Srbija

Ne ulazeći u “sitnice” tipa zašto bi se uopće slao, kako ga on naziva “minimalni ANP” ako se unaprijed i trajno odustalo od NATO puta, odnosno čemu kupovanje karte za let od kojega se zbog straha od letenja odustalo, pozabavismo se “krupnicama” na koje se Izetbegović u tom intervjuu fokusirao. “Akcenat može biti stavljen na potpuno civilni dio. Možemo koordinirati tempo sa Srbijom. Na kraju krajeva, možemo prihvatiti ono što je od krucijalne važnosti za Srbe, a to je da nema članstva u NATO-u bez novog koncenzusa i dogovora, ali se zakoni ove zemlje moraju poštovati”, objasnio je Izetbegović.

Možda ovoga puta neće biti potrebno čekati 3-4 godine da saznamo ko je od njegovih savjetnika, inače po pravilu “ozbiljnih i knjiških ljudi” sugerirao Izetbegoviću ovakvo me(h)ko spuštanje, ili slobodan pad, u vezi sa NATO integracijama. Iz njegovih riječi lako se mogu prepoznati očinski savjeti Recepea Tayipa Erdogana, iste one poruke kojima je onomad u Beogradu, a prije toga i u Turskoj dočekao članove Predsjedništva BiH. Jedino Željko Komšič tada nije bio oduševljen njegovim prijedlogom da se popusti “srpskoj strani”.

“Ako Srbi ne žele u NATO, neće se ići u NATO”, kaže Izetbegović, naslanjajući se na Erdoganovu projekciju raspleta regionalnih nesporazuma, prije svega onih na relaciji Beograd-Sarajevo. Nego, da vidimo nekoliko Izetbegovićevih, reklo bi se, apodiktičkih tvrdnji, koje treba protresti. Koji to Srbi ne žele u NATO? Srbi iz Republike Srpske, preciznije Dodikovi Srbi, odgovara Izetbegović. Ali, ima jedna sitna ustavna zvrčka, u Republici Srspkoj ne žive samo Srbi, to je entitet u kojim žive i konstitutivni i Bošnjaci i Hrvati. Doduše, ima ih iz dana u dan u sve manjem broju i sa marginalnijim političkim utjecajem, zahvaljujući, pored ostalog, i mudroj politici njihovih predstavnika u Sarajevu, prije svega u Izetbegovićevoj stranci. Zašto lider SDA ekskluzivizam za odlučivanje o NATO putu unutar entiteta RS daje (samo)Srbima, i to onim koji podržavaju Dodika. Zato što im je to isto osigurao izborom zastupnika SNSD-a u Dom naroda Parlamenta BiH.

Bio je Bakir Izetbegović glavni savjetnik svojem ocu u turbulentnima predratnim vremenima, pa što se tada nije isprsio i glasno i jasno konstatirao “faktičko stanje” : “Ako Srbi ne žele samostalnu Bosnu i Hercegovinu, nećemo ići iz Jugoslavije…Možemo koordinirati tempo sa Srbijom.., Na kraju krajeva može se prihvatiti ono što je od krucijalne važnosti za Srbe, da ne idemo iz Jugoslavije”. Bilo bi mnogo odgovornije, poštenije i humanije da je kazao tada, recimo prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine , nego da skoro trideset godina kasnije, nakon užasnog rata, pokolja, genocida i progona, izlaz iz belaja u kojoj se država i društvo nalaze (pored ostalog zahvaljujući političkoj kasti kojoj pripada zajedno sa svojim savjetnicima) ne traži u euroatlanskom putu nego u “praćenju Srba i Srbije”. Prijedlog, ovako konfuzno, ofrlje sročen, kojeg je javnosti podastro Izetbegović Bosni i Hercegovini ne garantira mnogo više suverenosti i subjektiviteta od, primjerice, famoznog Istorijskog dogovora Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića sa Slobodanom Miloševićem, iz ljeta 1991.godine, kojeg su javnost, građani i svi probosanski politički subjekti sa prezirom i razlogom odbacili.

Beogradski profesor Nikola Samardžić nakon gostovanja turskog lidera Erdogana u Srbiji, napisao je u dnevnom listu “Danas” sljedeću ocjenu: “U eri najjeftinijeg novca, Erdogan je projektom auto-puta Beograd Sarajevo uposlio turske firme, na račun srpske i bosanske ekonomije i zakucao turski uticaj vezujući u čvor i srpsku i evropsku poltiku.” U nastavku teksta, ovaj profesor i diplomata anticipira mračnu sliku regiona u doglednoj budućnosti: “Turska sa Rusijom rasparčava Bosnu, ponovo nasrće na Grčku i Kipar, sa Rusijom učestvuje u jednom od dva rata u svetu…”

Prof. Nikola Samardžić je inače sin Radovana Samardžića, patrijarha moderne (nacionalističke) srpske istoriografije. Gotovo svakodnevno je zbog svojih tekstova, javnih istupa, knjiga na udaru Vučićevih ratobornih režimskih nacional-istoričara i estradno-televizijskih analitičara, a bio je predmet teškog, uličarskog nasrtaja Emira Kusturice, koji mu je bezmalo ukinuo pravo da bude sin tako velikog oca, jer je izdao njegovu naučnu i političku ostavštinu. Bakir Izetbegović od takvih objeda i optužbi ne treba strahovati, u čemu mu pomažu njegovi savjetnici, kao i predsjednik druge države kojem je pripao u amanet. On je sve greške i promašaje svoga oca ne samo smjerno ponovio, nego ih uzdigao na pijedestal norme i bezgrešnosti.

>>> PRATITE NAS! DRUŠTVENI SMO! FACEBOOK ili PREUZMI FRESHPRESS APP <<< ________________________________________________________________________________________

Povezani članci

Avdić: “Šefik Džaferović morao je znati za mučilište u Muzičkoj školi u Zenici”

E.H

RODITELJSKA PAŽNJA, I MAMA BI NOBELA, SINE: Nisko sudsko i tužiteljsko vijeće bivšeg slikara Fahrudina Radončića

D.K

ODGOVOR RADONČIĆU: Intervju sa Ćelom nije rađen na dan njegove likvidacije

D.K

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više

İstanbul EscortAnkara Escortİzmir Escort