Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

Hrvat i Bošnjak ne moraju imati odnos kakav imaju političke vođe naroda

Kada gledamo na političku situaciju u ovoj državi i njenim entitetima, s naglaskom na Federaciju koja je specifična po mnogočemu, imamo potrebu mnogo toga, između ostaloga, i komentirati, olajati, onda Boga moliti, a iza toga ponovno kleti. Kakva je situacija, rekli bismo, takvi smo i mi ljudi.

Prevrtljivo nam se serviraju osjećaji u ionako opterećene duše, mozgove i srca. Što sad, volimo i voljeli bi da je drugačije, mrzimo kad nas se mrzi, reagiramo na postupke i retorike koji dolaze iz središta političkih moći, onih koji i jesu toliko moćni da u svojim rukama drže figure i svojim potezima odlučuju kako će se ti potezi reflektirati na ljude koji ovdje žive.

No, imamo pravo na vlastito mišljenje. O svemu. I trebali bi znati da ne moramo biti u pravu u svemu jer se mišljenja mogu promijeniti kada nam ih serviraju drugi, ovisno o situacijama. Tko zna, možda jednoga dana politički vođe ove države budu istinski mirotvorci a danas su u verbalnom sukobu koji nimalo ne ulijeva nadu. Ipak, jednostavno moramo znati granicu koju ne smijemo prijeći kada se naši međusobni odnosi, a mislim ovdje na ljude koji žive u Bosni i Hercegovini, grade na postupcima naših političkih vođa u smislu onih koji predstavljaju narode i u smislu naše pripadnosti narodu. Odnosno, ja kao Hrvat i ti kao Bošnjak ne moramo nužno imati onakav odnos kakav od nas priželjkuju, očekuju ili nam ga nameću politički vođe Hrvata i Bošnjaka, i ne moramo imati onakav odnos kakav imaju dvije stranke koje oni vode.

Neki dan kolega novinar kojega poštujem kao što poštujem i njegovo mišljenje, za Večernji list je napisao sljedeće: „Hrvatsko-bošnjački odnosi prolaze različite faze, ali već godinama politički predstavnici dvaju naroda ne uspijevaju riješiti probleme koji opterećuju njihove odnose i automatski se reflektiraju i na međunacionalne odnose.“ Isto tako, kako je navedeno, početak razgovora prošle godine između Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića probudili su nadu da će odnosi biti popravljeni. Definitivno ne želim debatirati s drugim novinarima. Kao što rekoh, imamo svoja mišljenja i pravo na njih te to treba poštivati. No, ove riječi u tekstu kolege iz Večernjeg lista dali su povod na razmišljanje te je u tom i poanta, zaintrigiralo me.

Iščekivanja da će odnosi biti popravljeni su bila velika kod onih koji vjeruju takvoj vrsti iščekivanja, da se dva toliko nepomirljiva garda mogu pomirljivo naći na naoko nekoj relativnoj sredini. Hoće li vođe HDZ-a BiH i SDA pronaći kompromis, hoće li se dogovoriti, hoće li im netko iz međunarodne zajednice nametnuti dogovor, to su pitanja na koja trenutno ne možemo dati odgovor. Jer dogovor u ovakvoj situaciji kakva vlada u BiH je stvar nužnosti a u nuždi se ne može uvijek postići baš svaki cilj. To jest, ako i bude postignut dogovor, on neće do kraja zadovoljiti obje strane, gledajući na Federaciju i političku sliku u njoj. Nadalje, čak nije stvar nužnosti postići dogovor ako političari ispred dogovora stavljaju vlastite kao i ciljeve stranke kojoj pripadaju. Dakle, i dogovor je relativna stvar.

Pa što onda? U ovoj situaciji trenutno nema dogovora i politički odnosi Izetbegovića i Čovića se, dakle, trebaju reflektirati na ljude koji žive ovdje, na Hrvate i Bošnjake? Ili ako postignu nekakav dogovor koji neće biti na volju svima, trebaju li onda odjednom odnosi postati dobri iako neće svi biti zadovoljni? Što god radila njih dvojica i njihovi politički partneri, njihovi odnosi i dogovori ne moraju nužno biti nametanje volje prema svim ljudima koji ovdje žive. Odnosno, međusobni odnosi ljudi ne moraju biti preslika političkih odnosa i stanja do kojega oni dovode. Hrvat i Bošnjak ne moraju nužno imati odnos kakav imaju Čović i Izetbegović. U većini slučajeva, zapravo, i nemaju. A opterećenost njima dvojicom i dogovorom kojega iščekujemo će i dalje biti tema članaka, komentara, molitava i kletvi. Dogovorili se oni ili ne, ili kako god se dogovorili.

U ovoj državi ima sigurno i onih koji bi htjeli u rat do istrebljenja, ima i onih koji ubiru plodove međusobnih netrpeljivosti i međunacionalnih nemira, ali svakako ima i onih koji ne žele biti pijuni političkih igara te reagirati na baš svaki mig svojih političkih predstavnika i vođa. Mi bi, recimo, htjeli da se postigne realan dogovor. Problem je to što je teško dokučiti što je sve realno. Recimo, realno bi bilo da svatko sebi bira političke predstavnike i da postoji politička ravnopravnost. U tome Hrvati trpe nadglasavanje, pojavu člana predsjedništva koji je nepoželjan i pokušaje nasilnog preuzimanja „trećine“ u Domu naroda koja i nije trećina.

Prema tome bi realno bilo i da politički predstavnik Hrvata bude jedan i jedinstven, kao i to da svi glasovi idu njemu. Niti jedno niti drugo se ne događa. Zašto? Pa, jedan od razloga se krije i u Novom zavjetu odnosno u riječima svetog Ivana Krstitelja koji je poručio da svatko tko ima dvije halje, jednu treba dati onome koji nema nijednu. A ovdje se događa da netko hedonistički slaže jednu na drugu a mnogi hodaju materijalno goli. Kako god, nikakva mržnja dugoročno ne donosi dobro.

Piše: Marko ČULJAK / Dnevno.ba

Komentari
Učitavanje...

Koristimo tehnologiju kolačića kako bismo vam ponudili bolju uslugu internetske stranice prilagođenu vama. Podaci pohranjeni preko kolačića koji se koriste na internetskim stranicama Društva nikad ne pokazuju osobne detalje iz kojih se može utvrditi identitet pojedinca. Prihvati Čitaj više