Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

ISIL nema veze s pravim islamom. Stvarno?

Teroristički napad u Bruxellesu je možda došao kao šok, ali ne i kao iznenađenje. Nakon svake nove strahote, za nijansu smo pomireniji sa spoznajom da se ona može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Blazirano gledamo prizore krvoprolića, uspoređujemo brojeve mrtvih, predbacujemo jedni drugima manjak empatije, paranoju ili naivnost

S nevjericom ponovo čitamo da su teroristi bili osuđivani i pušteni na uvjetnu slobodu, da su se nalazili na crnim listama obavještajnih službi, da su se borili za Islamsku državu i nesmetano vratili u Belgiju, da su se mjesecima skrivali u vlastitoj četvrti, ukratko, da su prošli ispod svih sigurnosnih radara.

Nitko više ne tvrdi da je prijetnja terorizma prenapuhana.

Dok se nadamo da će se europske vlasti konačno opametiti i koordinirati svoje antiterorističko djelovanje, sa sve većom tjeskobom razmišljamo o idućem turističkom putovanju, letu avionom ili vožnji metroom. Dok prkosno objavljujemo da teroristi neće promijeniti naš način života, to se malo-pomalo događa. Islamofašisti nisu u stanju provesti  genocid, ali zato provode urbicid – kao što francuski filozof Bernard Henry-Levy konstatira – paraliziranjem modernog, kozmopolitskog grada kao temelja iste takve civilizacije. Usto smo sve skloniji prihvatiti demagogiju lijevih i desnih populista – da trebamo izići iz disfunkcionalne Europske Unije, okrenuti se Putinovoj Rusiji, zatvoriti granice izbjeglicama ili prestati se petljati u “njihov” dio svijeta. Kao da dosad nismo sjedili skrštenih ruku i gledali kako Sirija krvari, puno prije Francuske i Belgije.

Tko su to “oni” koje “mi” bombardiramo”?

Ogledni primjer takvih predvidljivih reakcija na Bruxelles dao je radikalno lijevi američki autorChris Hedges: “Mi bombardiramo njih, oni bombardiraju nas.”

Sličan komentar imao je i  njegov sunarodnjak  Noam Chomsky nakon Pariza. Na prvi pogled zgodno, ali na drugi se već nameće nekoliko pitanja – tko smo to “mi”?

Tko su to “oni” koje “mi” bombardiramo”? Jesu li to isti “oni” koji bombardiraju “nas”? Ili stvarnost ipak nije tako jednostavna?

Taj je narativ već dobro poznat – terorizam je samo reakcija na imperijalizam. Stotinu  puta smo čuli standardni popis zapadnih grijeha – podrška pretečama talibana u Afganistanu, teokratskom saudijskom režimu, izraelskoj okupaciji, zatim rušenje tih istih talibana, Huseina u Iraku i Gadafija u Libiji, pa podrška pobuni u Siriji iz koje se izrodio ISIL – sve nam se to sad vraća u glavu u Parizu i Bruxellesu. Kritičari Zapada, naravno, osuđuju teroriste, ali krajnju odgovornost uvijek prebacuju na one koji su ih “isprovocirali” – isti perverzni rezon po kojem zlostavljane žene “provociraju” svoje zlostavljače.

No čak i ako prihvatimo ove razloge, je li i vojna akcija protiv ISIL-a imperijalizam? Ako ih ostavimo na miru, možda će i oni nas? Nažalost, apetiti kalifata sežu puno dalje od Iraka i Levanta. Vizija svijeta koju predstavlja je bojno polje između kuće islama (dar al-Islam) i kuće rata (dar al-Harab), do konačne apokalipse koju nestrpljivo iščekuju. U distopiji koju želi nametnuti na snazi je srednjovjekovni šerijatski zakon, kršćani i židovi imaju status potlačenih dimija, žene ulogu seksualnih robinja, dok nevjernici (kufar) – što se odnosi na sve šiite i ostale muslimanske sekte, liberalne muslimane, politeiste i, naravno, ateiste – mogu birati između preobraćenja ili istrebljenja. Njihov džihad nije usmjeren samo protiv imperijalizma, realnog ili imaginarnog; usmjeren je protiv humanizma, protiv razuma i slobode kao temeljnih načela i ljudskog života kao najviše vrijednosti.

ISIL nema veze s pravim islamom. Stvarno?

Unatoč tome, ljevičari čomskijanskog tipa i dalje misle da bolje znaju motive džihadista od njih samih. Religija je za njih fasada, oni detektiraju dubinske uzroke – siromaštvo, diskriminacija, kolonijalizam – sve samo ne religiozni fanatizam i mržnja. Suočeni s tim problemom izvlače drugi sofizam iz rukava – terorizam nema religiju, ISIL nema veze s pravim islamom. Stvarno? A koji to autoritet određuje?

Svaka je religija u biti zbir uvjerenja i praksi njenih pripadnika, dakle svih onih koje se tako deklariraju. Umjereni muslimani će možda reći da ekstremisti ne predstavljaju njihovu vjeru, ali ovi će im zdušno uzvratiti istom mjerom. Zapravo, omiljena aktivnost ISIL-a je ekskomunikacija (takfir) muslimana koji ne slijede njihovu  doktrinu. Kad Barack Husein Obama, kršćanin muslimanskog porijekla, negira njihovu verziju islama (bez sumnje u najboljoj namjera), ironija je dvostruka. Ne samo što se nehotice služi njihovom metodom, već to radi kao netko tko je u njihovim očima apostat. A svi već znamo koju kaznu šerijat predviđa za takve.

Zanimljivo je da, za razliku od Obame i političkih korektnih zapadnjaka, najstarije islamsko sveučilište, egipatski al-Azhar, odbija proglasiti ISIL heretičkim.

Možda je razlog tome što njihova učenja imaju više nego zabrinjavajuće sličnosti. Službeni kurikulum al-Azhara tako odobrava: smaknuće muslimana koji se ne mole ili koji napuste islam, nevjernika i zarobljenika, kažnjavanje vađenjem očiju i rezanjem ruku, diskriminaciju židova i kršćana i zabranu gradnje crkava. Saudijska Arabija, glavni američki saveznik, i sama vrši javna smaknuća odsijecanjem glava, kamenovanjem i razapinjanjem. Pa opet, Obama ih sigurno neće proglasiti ne-islamskim. Da je to htio, imao je prilike 2009. kad je u Kairu održao znameniti govor o odnosima SAD-a i islamskog svijeta, zahvaljujući kojem je dobio Nobelovu nagradu za mir. Domaćin mu je bio upravo al-Azhar.

Barbarizam itekako ima temelja u islamskoj teologiji

Neugodna istina je da ovaj barbarizam itekako ima temelja u islamskoj teologiji, i sve floskule o islamu kao religiji mira ili ekstremistima u svakom društvu to neće promijeniti. Analogija koja se često koristi – da ISIL ne predstavlja islam kao što Ku Klux Klan ne predstavlja kršćanstvo – ignorira širi kontekst u kojem ovakve organizacije funkcioniraju. KKK je na svom vrhuncu imao milijunsko članstvo i masovnu podršku bjelačke populacije na jugu SAD-a. Rasizam među američkim bijelcima je bio ista vrsta plodnog tla za KKK kao što su praznovjerje i nazadnost među današnjim muslimanima za ISIL. Prije nego ovo otpišete kao islamofobiju, uzmite u obzir sljedeće: prema globalnoj anketi muslimanskog svijeta koju je Pew research Center proveo 2013. u svakoj arapskoj zemlji osim Libanona većina podržava šerijat kao službeni zakon zemlje – U Egiptu 74%, Iraku 91%, Pakistanu 84%, Afganistanu  99%. U južnoj Aziji 81% populacije podržava barbarske kazne poput rezanja ruku i kamenovanja a 76% ih podržava smrtnu kaznu za napuštanje islama. Na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi ta podrška iznosi „samo“ 56%. Iako je prema anketi iz 2015. podrška ISIL-u marginalna, to svejedno znači da deseci, ako ne i stotine milijuna muslimana diljem svijeta imaju pozitivan ili neutralan stav o ovom kultu smrti.

Nemamo podatke za muslimansku manjinu u Europi i Americi, no malo je razloga za optimizam. Postaje evidentno da teroristi koriste izbjeglički val kako bi se infiltrirali u Europu. Međutim, to nisu Sirijci ni Iračani nego građani EU, ovdje rođeni, odrasli i u jednom trenutku života radikalizirani. Oni se iz ISIL-a vraćaju u svoje domovine da bi ovdje umrli kao mučenici. Ljude koje odvode sa sobom u smrt ne vide kao svoje sugrađane i nevine civile, već kao “križare” s kojima su u svetom ratu. Ne smijemo prihvatiti njihovu crno-bijelu sliku svijeta i proglasiti 1.6 milijardi muslimana za svoje neprijatelje – to je siguran put u bezumlje i kaos. Ali ne možemo se ni pretvarati da islamski ekstremizam nije egzistencijalna prijetnja. Ostavljati ISIL-ove povratnike na slobodi – samo u Belgiji ih je preko stotinu – naprosto znači prizivati tragediju.

Maajid Nawaz, bivši islamist i sadašnji anti-ekstremistički aktivist, navodi četiri glavna faktora za radikalizaciju: prvi je politička i društvena nepravda, što mogu biti zapadni ratni zločini nad muslimanima, ali isto tako i toleriranje ratnih zločina treće strane. U devedesetima, prvi val džihadista je bio radikaliziran upravo srpskim genocidom nad Bošnjacima koji se odvijao pred očima Europske Unije. Danas je to slučaj sa Sirijom – demagogija Asada i Karadžića o borbi protiv terorizma nije slučajno ista.

Koliko su dobrovoljaca ISIL i al-Kaida pridobili tako što su im rekli – vidite da svijet nije briga za smrt i patnju muslimana?

Drugi faktor je kriza identiteta. Druga i treća generacija imigranata se na Zapadu osjećaju kao veći stranci nego njihovi roditelji. Dosadašnja integracija nije uspjela i nužno je naći efektniji pristup. Treći faktor su karizmatični regruteri i s njima se treba odlučno obračunati. Danska inicijativa za oduzimanje državljanstva i deportaciju radikalnih imama, iako će izazvati osudu dežurnih ljudskopravaša, korak je u pravom smjeru. Četvrti faktor je ideologija i tu je korisna distinkcija između islama i islamizma kao “nametanja bilo koje verzije islama društvu”.

Otvoreno društvo takvu ideologiju ne može tolerirati

Otvoreno društvo, ako želi to i ostati, takvu ideologiju ne može tolerirati. U suprotnom, multikulturalizam će brzo kapitulirati pred najagresivnijom kulturom, bila ona manjinska ili ne. “Pokoravanje” francuskog pisca Michela Houllebecqa će postati stvarnost.

Somalska spisateljica i bivša muslimanka Ayaan Hirsi Ali je u pravu – islam zaista treba reformaciju. Umjereni muslimani se ne trebaju ispričavati za ISIL, ali moraju se nedvosmisleno suprotstaviti njihovoj viziji islama. Kalifat može biti vojno uništen, što će biti ogroman udarac njegovim sljedbenicima, ali prije ili kasnije će se reinkarnirati ako same ideje džihada, mučeništva, časti, neodvojivosti džamije i države ne budu iskorijenjene ili radikalno redefinirane. Nawaz ovako formulira princip koji izbjegava zamke regresivne ljevice i šovinističke desnice: „nijedna ideja iznad kritike, nijedan čovjek ispod dostojanstva“.

Utješno je  da je kršćanstvo prošlo kroz sličnu reformaciju. Manje utješno je da mu je trebalo nekoliko stoljeća. Međutim, kad religija izgubi mehanizme prisile, njena liberalizacija je neminovna. Katolički kler i dalje grmi protiv takozvane kulture smrti, što za njih znači sve što je modernost donijela sa sobom – sekularizam, individualizam, emancipacija žena i seksualnih manjina, emancipacija čovjeka od teoloških dogmi i diktata. No prava kultura smrti je svaka ona koja fantazije o zagrobnom blaženstvu ili prokletstvu tretira kao bitnije od života ovdje i sada. Koja se nosi s tragedijom tako što je negira, bilo zato što je “naš Bog pobijedio smrt” ili jer „njihov“ Bog odobrava i traži ljudske žrtve.

Vjera u onostrano je intimna stvar i izbor na koji svatko od nas ima pravo. Pa ipak, pravi izvor morala je ljudska solidarnost koja nadilazi bilo koju religiju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala


Komentari
Učitavanje...

Koristimo tehnologiju kolačića kako bismo vam ponudili bolju uslugu internetske stranice prilagođenu vama. Podaci pohranjeni preko kolačića koji se koriste na internetskim stranicama Društva nikad ne pokazuju osobne detalje iz kojih se može utvrditi identitet pojedinca. Prihvati Čitaj više