Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

Ja vjerujem u nauku, ti u Boga… Ne, nije tačno da smo svi pomalo vjernici

Pronađite uljeza:

  • Pošto prihvatam Isusa Hrista kao svog ličnog boga – spasioca, verujem da me čeka mjesto u raju.
  • Verujem da će Mesija jednog dana sići među nas.
  • Grlo mi je upaljeno zbog infekcije streptokokom; verujem da će penicilin uspješno da je sanira.
  • Verujem da me, ukoliko se žrtvujem u ime Alaha, u raju čeka nagrada u vidu 72 djevice.

Prije rješenja zadatka, jedno pitanje: Jeste li čuli da Hoking (Stephen Hawking) „više ne vjeruje u postojanje crnih rupa“? Naravno da jeste; vijest o „predomišljanju“ slavnog fizičara dobila je nezapamćeni publicitet. Postoji, međutim, „mali“ problem s tom informacijom: nije tačna.

U radu koji je postavio na portalu arXiv, Hoking nastoji da pomiri modernu teoriju crnih rupa, čijoj je formulaciji dao nemjerljiv doprinos, s izazovima koje joj je postavila kvantna mehanika. U najkraćem, predlaže da se pojam horizont događaja (event horizon) – sferična površina koja ograničava crnu rupu, u koju možete ući, ali iz koje ne može pobjeći ništa, pa ni svjetlost – zamijeni benignijim konceptom apparent horizon, koji, kako sugeriše kvantna mehanika, dopušta energiji i informaciji da „pobjegnu“ iz crne rupe.

Suma summarum, crne rupe i dalje postoje, ali je horizont događaja kompleksniji fenomen nego što je mainstream nauka sugerisala.

Hokingov rad trenutno čeka da se o njemu izjasne recenzenti, nakon čega će, ukoliko dobije zeleno svjetlo, biti i formalno publikovan. Nema sumnje da će među fizičarima i astronomima izazvati živu debatu. Dogodilo se, međutim, nešto krajnje zanimljivo: već je „oduševio“ ignorante.

Mišel Bakman (Michele Bachmann), članica Kongresa iz redova Republikanske partije i „kraljica Čajanke“, tumači ga kao potvrdu „opasnosti kojoj se izlažemo kada slušamo naučnike“. „Ako ne postoje crne rupe, onda ne postoje ni druge stvari koje naučnici pokušavaju da nam nametnu, kao što su klimatske promjene i evolucija.“

Bakman vjeruje da je bog stvorio svijet za sedam dana, da je Zemlja stara šest hiljada godina, a da tinejdžerke koje se vakcinišu protiv humanog papiloma virusa (HPV) rizikuju da „dobiju mentalnu retardaciju“. Milioni ljudi dijele ista ili slična uvjerenja. Revizija ili promjena naučne pozicije o određenoj pojavi, bilo da dolazi od pojedinačnog naučnika ili naučne zajednice u cjelini, za njih je još jedna potvrda nepouzdanosti naučnog metoda i netačnosti naučne slike svijeta. Šire, to je dokaz da je nauka vrsta religije.

Ideja da nauka, poput religije, počiva na vjeri – u tačnost opservacija, univerzalnost zakona prirode, moć razuma – nije rezervisana za „ludake“. Tako, pišući o Higsovoj čestici, na stranicama prestižnog naučnog časopisa Nature, Daniel Sarevic (Daniel Sarewitz), direktor Centra za naučnu politiku Univerziteta u Arizoni, zaključuje: „Za neverzirane u matematici, prihvatanje Higsovog bozona kao činjenice je akt vjere, a ne razuma.“

Ideja je, dakle, da i nauka i religija tragaju za istinom, usput se jednako rukovodeći vjerom. Da li je zaista tako? Jesu li „vjera“ u nauku i vjera u religijske dogme isto? Vratimo se „uljezu“.

U sva četiri iskaza s početka teksta pojavljuje se glagol „vjerovati“, u prvom licu jednine prezenta. Ipak, jedno „vjerujem“ je drugačije od preostala tri.

Unutar tri religiozne tvrdnje, „vjerujem“ referiše na snažno ubjeđenje iza kojeg ne stoje dokazi, barem ne dovoljno čvrsti da bi se na osnovu njih od svake razumne osobe moglo očekivati da ga prihvati[1]. I ne samo to; svaku pojedinačno odbacila bi i većina vjernika – pripadnika drugih dveju monoteističkih religija.

Za razliku od njih, „vjerujem“ iz trećeg iskaza potkrepljeno je dokazima: penicilin, gotovo bez izuzetka, ubija streptokoku. Drugim riječima, radi se o uvjerenju iza kojeg stoje ozbiljni naučni testovi i ponovljeno, dokumentovano iskustvo.

Šta ćemo s povjerenjem u autoritet naučnika? Sarevic je u pravu: prosječno obrazovana osoba nije u stanju da razumije matematičke dokaze koji stoje iza Higsove čestice. Slično, većina čitalaca popularnih tekstova Džerija Kojna (Jerry Coyne) ili Lize Rendal (Lisa Randall) ne vlada biologijom ili fizikom u mjeri da mogu samostalno da procjenjuju istinitost nekih tvrdnji koje iznose. Da li je vjerovanje, u ovakvim slučajevima, čista vjera?

Teško. U prvom slučaju, laik je u stanju da razumije šta znači kada se kaže da su naučnici potvrdili Higsov bozon. U drugom, laik opravdano polazi od pretpotavke da su Rendal i Kojn, odnosno njihove ekspertize, pod stalnom kritičkom lupom drugih fizičara i biologa. Nasuprot tome, propovijednikove tvrdnje o bogu nisu ništa utemeljenije od bilo čije tvrdnje na istu temu. Na kraju krajeva, o bogu danas znamo onoliko koliko smo znali i prije hiljadu godina.

Prevrati u nauci, poput onog koji nagoveštava Hoking, mogući su baš zbog toga što nauka ne trpi slijepu vjeru u autoritet naučnika, knjige, tvrdnje koju ne prati empirijska podrška.

Na kraju, stoji li primjedba da se nauka bazira na vjeri u tzv. zakone prirode i razum? Opet, „vjera“ nije odgovarajući termin. Naime, prirodni zakoni nisu pretpostavka već opservacija. Na primjer, logički je moguće da brzina svjetlosti varira od mjesta do mjesta. Takva opservacija zahtijevala bi da se neke postojeće naučne teorije modifikuju, neke možda i potpuno odbace. U tome se i ogleda superiornost naučnog metoda u otkrivanju istine. Drugi prirodni zakoni, poput relativnih masa neutrona i protona, logički, ne mogu biti narušeni u našem univerzumu. Ne bismo bili tu da ih posmatramo kada bi tako nešto bilo moguće – naša tijela su moguća samo ukoliko su te hemijske i fizičke pravilnosti tačne.

Razum, takođe, nije apriorna pretpostavka, već alat – sposobnost kritičkog, logički zasnovanog mišljenja i učenja na osnovu iskustva. Ne vjerujemo u njega, nego ga koristimo. Pokazao se moćnim: proizveo je antibiotike, kompjutere, omogućio sekvencioniranje DNK. Daje rezultate i donosi bolje razumijevanje svijeta koji nas okružuje. Između ostalog, upotrebljavamo ga kada svoja uvjerenja branimo pozivajući se na logiku i dokaze. U suprotnom, bili bismo prepušteni „istini“ koja se ukazala nama lično ili tradiciji – „istini“ koja se ukazala nekom drugom, nekada davno. Drugim riječima, bez razuma bismo bili osuđeni na vjeru.


[1] Ovo je parafrazirana definicija vjere, tj. vjerskog ubjeđenja, američkog filozofa Valtera Kaufmana (Walter Kaufmann).


Komentari
Učitavanje...

Ova stranica koristi kolačiće radi vašeg boljeg iskustva. Prihvati Čitaj više