Nominent za nagradu Oscar u kategorije najboljeg stranog filma, smješten u BiH 1995. godine, kombinira intenzitet trilera sa snagom tragične drame…
“Quo Vadis, Aida?“ ima narativne otkucaje i intenzitet klasičnog trilera: protagonist je stjeran u ćošak, dominacija neumoljivog zlikovca, gubljenje daha trčanjem naprijeg-nazad, emocionalni intrapersonalni strah…
Razlika je u tome što je mjesto radnje filma bosanski grad Srebrenica u julu 1995. godine i sve prikazano u istom se zapravo i dogodilo. Upravo to film Jasmile Žbanić pretvara iz zabave u tragičnu dramu – prikaz snalažljivosti jedne žene pred birokratskom inercijom i sigurnom smrću.
Jasna Đuričić je izvrsna u ulozi srednjovječne bivše školske učiteljice koja radi kao prevoditeljica za mirovne snage UN-a u Srebrenici. Aida je sposobna, brzo razmišlja, teško se da uplašiti – ali dovoljno mudra da uspaniči kad za to dođe vrijeme. Kao i nekolicina drugih bosanskih muslimana u gradu, uglavnom žena, dolazak srpskih snaga predvođenih generalom Ratkom Mladićem (Boris Isoković), vidi kao uvod u najgore strahove od genocida. General ima hljeba za gomilu stanovnika grada koji su pobjegli u vojnu bazu UN-a, a on ima i meda – čak ima i posvećenog kamermana u propagandne svrhe. Ali svaki od ljudi koji su pod njegovom komandom u očima ima ubistvo.
Aida ima supruga Nihada (Izudin Bajrović), bivšeg direktora škole, i svoja dva odrasla sina Hamdiju (Boris Ler) i Seju (Dino Bajrović). Ni pod kojim iluzijama o namjerama napadača prema muškarcima Srebrenice, ona očajnički želi da ih izvuče iz rulje koja čeka ispred vrata baze i smjesti u samu bazu. Kako se Aidine mogućnosti tokom filma smanjuju – dok se parovi odvajaju i vode u autobuse koji se vraćaju prazni, dok dječaci i muškarci odlaze u šumu i dok Mladićevi vojnici grubo guraju u logor kako bi tražili sumnjive neprijateljske borce – njeni napori da spasi porodicu postaju brži, teži i strasniji. Maska profesionalnosti spada, a zatim se baca kao mrtva težina. Njihovo preživljavanje je njena misija…
Slični članci
Genocid u Srebrenici u julu 1995. odnio je preko 8.000 života u 10 dana. Hiljade žena je silovano. Bio je to posljednji horor u stoljeću ispunjenom užasom; čitati iskaze svjedoka znači suočiti se sa svježim dubinama ljudske izopačenosti.
“Quo Vadis, Aida?” – naziv se u kolokvijalnom prijevodu prevodi “Šta sad, Aida?” a odjekuje i na neposrednom i na historijskom nivou – personalizira nezamisliv događaj i poziva nas da zamislimo da se to događa mnogo bliže nego što mislimo. Scenaristica-režiserka Jasmila Žbanić često jednostavno okreće kameru na masu ljudi, izvan kampa ili, posebno u povratku iz noćnog kluba tokom normalnijih vremena. Potapa pojedina lica koja zure u kameru, tražeći samo da ih se vidi, prepozna, vrednuje. Neki se tokom filma upoznaju. Izgledaju poput nas. Oni su mi.
“Quo Vadis, Aida?” prikazuje krivicu za masakr u Srebrenici direktno pred noge i Vojske Srbije – (Ratko Mladić je 2017. godine osuđen na doživotni zatvor nakon dugog suđenja u Haagu) – i vrhovne komande UN-a koja je obećala zračne napade na snage generala… obećanje koje nisu održali. Jednako zastrašujuće, holandski oficiri predvođeni pukovnikom Karremansom (Johan Heldenbergh) i majorom Frankenom (Raymond Thiry) tvrdoglavi su sljedbenici Pravila, bez obzira na to koliko su se posljednjih mjeseci povezali s Aidom i bez obzira na to što znaju koliko ljudi će umrijeti. (U jednoj sceni pukovnik se doslovno sakriva u svom uredu, odbijajući izaći.) Ako Žbanićev film humanizira žrtve i njihovu hrabrost, to isto čini i za moralni kukavičluk.
Napetost se nepodnošljivo razvija i na kraju je razriješena; Ne mogu reći ništa više nego napomenuti da Đuričićeva gluma komprimuje u jednu emociju na način koji nikada nisam vidio snimljen na filmu. Prizori koji slijede tihi su, puni neizmjerne tuge i prilično složeni, posljedice koje isprepliću osvetu i rezignaciju, toleranciju, pa čak i oprost, ako ne za ovu generaciju, onda možda za sljedeću.
Život teče dalje, kaže “Quo Vadis, Aida?“, ali nikada, nikada ne smijete zaboraviti, a nakon što i pogledate ovaj film – nećete.
Piše: E. H.