Fresh Press portal
Početna » Blog » Zašto zadugo neću u Hrvatsku na more
Zanimljivosti

Zašto zadugo neću u Hrvatsku na more

Hrvatska

U to ime ću, nakon duge holandske zime, nazdraviti časom grčkog pića zvanog “uzo” i sebi napraviti ledenu kafu na grčki način

Moj odnos s Hrvatskom ima prilično dugu istoriju. Od samog rođenja sam nekako vezan za tu zemlju. Sve je ustvari počelo tako što su moji roditelji odlučili izgraditi vikendicu na Pelješcu, tada nelegalno, kao i svi ostali, i to bez struje, vode i osnovnih uslova za normalan život. Desilo se to krajem sedamdesetih, u mračno doba komunizma, kada smo kao dvije radničke porodice, dajdžina i naša, uspjeli sagraditi dvije kuće; jednu u Trnovu kraj Sarajeva, a drugu u pelješkoj opštini Janjina, koja tada kao administrativna jedinica nije postojala. Kuća u Trnovu je bila nalik planinarskom domu, sa preko 150 kvadrata, dok je kućica na Pelješcu sagrađena s čatrnjom, dvije male sobe i kuhinjom, te betonskom terasom preko čatrnje – dovoljno da u njoj spava ponekad i po petnaest osoba, kad bismo se kao sardine poredali jedni pored drugih, a tokom dana svakako smo svi bili na plažama, piše Mirza Softić za Prometej.

Tada je Pelješac bio veoma popularan i pretežno popunjen gostima iz Bosne i Srbije. Većinom smo svi imali kuće, a kako je to bila jedna država, nismo se ni obazirali na moguće opasnosti, sve do 1990. godine, kada je krenulo rušenje “nelegalno izgrađenih objekata”. U našem naselju je od 35 kuća preživjelo samo sedam. Vlasnici porušenih su bili Srbi, iako su sve kuće bile nelegalno izgrađene, da bi se tek nedavno legalizovale. Tada je mog tatu čovjek pitao kako se zove, a nakon što je ovaj odgovorio “Kemo Softić”, uzvraćeno mu je “dovoljno je Keminih kuća porušeno”, misleći na mnoge druge kuće koje su rušene zbog nelegalne gradnje. Kućica je preživjela, dok je ona u Trnovu zapaljena dok je dedo živio u njoj. Malo prije nego što će mu prve komšije poslati zapaljivu granatu, jedan od njih je došao da ga ubijedi kako mu je najsigurnije mjesto dnevna soba, pošto “bi se mogle voditi borbe s druge strane kuće”. Poučen iskustvom iz Drugog svjetskog rata, kada su ga takođe prve komšije pokušale ubiti, ali se nekako oslobodio i preživio streljanje, dedo je upravo otišao u podrum. Drugi razlog je bio taj što se iz nekog razloga u dnevnoj sobi našla i zmija, a pošto nije baš bilo pravo vrijeme za borbu s njom, odlučio je otići sprat niže. Kada su komšije poslale zapaljivu granatu, ušao je ponovo u dnevnu sobu, uzeo 12.000 njemačkih maraka koje su tamo bile, ali ga je dim onesvijestio. Probudila ga je vatra, i uspio je pobjeći. Prenoćio je u žbunu pored potoka, a ujutru nastavio preko planina. Jedno vrijeme je bio u bjelašničkim selima Dujmovići i Dejčići, ali nakon što su i ta sela pala, zaputio se prema Pelješcu – pješke.

Nikad neću saznati koliki je put prevalio pješke – bio je u veoma dobroj formi – ali ono što znam je da su ga iz Metkovića vratili u Jablanicu, pošto mu je falio neki papir kojim bi dokazao da je izbjeglica. Vratio se u Jablanicu, i opet zaputio prema granici. Neki ljudi mu jesu pomogli s prevozom, ali su to bili izolovani slučajevi. Na kraju je došao do Ploča, odakle se trajektom prebacio u Trpanj, i od Trpnja za samo dvadesetak kilometara i pet sati pješačenja došao do Janjine. Tu je proveo naredne četiri godine, sve do 1996. godine, kad se vratio u Sarajevo. O njemu i danas kruže priče kao o najboljem majstoru na cijelom Pelješcu – naime, mi smo ga uvijek zezali da je bio ratni profiter jer je jedan od rijetkih koji je poslije rata imao više para nego prije, a sve zahvaljujući svom radu. Rukama je znao bukvalno sve, i kako se to pročulo na Pelješcu, posla nikad nije nedostajalo. Ipak, ostao mu je gorak okus odnosa janjinske opštine prema izbjeglicama koja je cijeli rat krala humanitarnu pomoć. Prvo bi uzeli sve što im se sviđa, a onda bi ostatak ostavili na smetljištu, gdje su bosanske izbjeglice dolazile vidjeti je li išta ostalo za njih.

Mi smo te 1996. godine došli autobusom po njega. Sestri je bilo dosadno pa se vratila u Sarajevo, a mama i trinaestogodišnji ja smo ostali mjesec i po, vrijeme u kom smo obišli i rođake u Dubrovniku, te cijeli Pelješac. Kugla sladoleda je tada u Dubrovniku koštala dvije kune, grad je bio prazan, a more kristalno čisto.

Za razliku od nas sa dvije kuće od kojih jedna u Hrvatskoj, porodica moje supruge je imala dvije kuće u BiH, jednu u Derventi, a drugu blizu Počitelja. Ova počiteljska je zapaljena poslije rata, a derventsku je srušio čovjek koji se tu nastanio, uz saglasnost opštine, takođe nakon rata. Dakle, od ukupno četiri vikendice koje su imale naše dvije porodice, ostala je samo jedna, i to ova u Hrvatskoj, zahvaljujući tome što nismo imali srpska imena, jer da jesmo, ne bi ostala ni ona. Valjda bismo zbog toga trebali biti zahvalni.

Upravo te 1996. godine počinje i moje nerviranje s ljetovanjem na Pelješcu, ali i drugim dijelovima Hrvatske. Naravno, logično je bilo doći u svoju kuću, koliko god bila mala i neuslovna, te tu imati nekakvu bazu, a onda hodati po okolnim mjestima i uživati na plažama Pelješca, Korčule, Mljeta, Dubrovnika itd. S izuzetkom mojih komšija, koji su divni ljudi i nisu mještani, imao sam uvijek osjećaj da svojom pojavom idem na živce svakom mještaninu mjesta u koje dolazim na svoje. Tako su se redale razne anegdote, a neke od njih ću prepričati i ovdje.

Nekad pred kraj devedesetih, kada smo konačno krenuli obilaziti more automobilima, otišao sam na ljetovanje s tri druga. Kako smo imali ograničene budžete (što je bilo i normalno sa 17-18 godina života), gledali smo gdje uštedjeti svaku moguću kunu. Ipak, već tada su nas pokušavali oguliti gdje god su mogli, a najbolji primjer je policijska kazna od 250 kuna zbog znaka zabranjenog parkiranja, što je tada nama bio ogroman novac. Ne bi to bilo toliko čudno da je znak tu zaista i postojao, ali je skinut godinama prije toga, a na samom mjestu je bilo parkirano najmanje 20 drugih auta. Kaznu smo dobili samo mi.

Naredno ljeto sam ponovo otišao na Pelješac, i imao sam konflikt s lokalcima oko basketa kojeg smo igrali “u vrijeme odmora” na plaži. Naime, u mjestu Sreser na plaži ima jedan koš, a domaćini su nas opomenuli da “ća smo koji kurac došli tu lupat’ loptom dok oni spavaju tokom dana”. Ja sam im odgovorio da je Sreser moj, i da ja nisam nikome došao.

Godinu poslije smo pokušali večerati u jednom trpanjskom restoranu. Nakon što nas nisu htjeli ni poslužiti (jer ko je vidio pare od sarajevskog dvadesettrogodišnjaka), prešli smo preko puta. Pola sata nakon nas je došla grupa Nijemaca, a jelo su dobili prije nas. Nama nikad nije stiglo ono što smo naručili, nego povremeno tu i tamo pokoje jelo, potpuno odvojeno jedno od drugoga, i uglavnom pogrešno. Kad smo rekli da ne namjeravamo platiti ono što nismo dobili, stigao je komentar “ja sam se borija za ovu zemlju, sad ću van presudit’”. Srećom je tu naišao i policajac, jedan jedini koji živi u Trpnju, i smirio je situaciju, a pijani gazda nas je već mislio ganjati puškom. Ostali smo i gladni tu veče, bez mogućnosti da išta igdje kupimo jer je nažalost sve već bilo zatvoreno. Naredno veče smo otišli u treći restoran, a tu su nas pokušali prevariti i naplatiti mnogo više nego što je pisalo na cjenovniku. Na moju opasku da riblja pašteta za predjelo nije ni naručena, i da ne košta pedeset kuna po osobi nego deset, vlasnik je opalio paljbu po meni i kazao da “ća san ja njega tu stao praviti lopovom i budalom, kad je on meni napravija najbolji crni rižot i speka odličnu ribu”. Dakle, pošto nas je bilo šest, radilo se o cifri od 240 kuna više samo za predjelo, a ostalo nisam ni provjeravao. Platili smo kako je rečeno i izašli s namjerom da se više nikad tu ne pojavimo. Spali smo na kuhanje u apartmanima i lošu picu iz objekta zvanog Veslo, gdje se pod morskim plodovima podrazumijevaju zaleđene školjke i lignje od svima nama dobro poznatog dobavljača sladoleda i drugih zaleđenih proizvoda.

Kad smo već kod pice, sjetih se sad i anegdote iz Lovišta, gdje smo naručili takođe takvu picu, znajući da će biti od zaleđenih morskih plodova, ali smo se nadali barem porciji maslina koju smo dodatno platili deset kuna. Nakon što na pici nije bilo nijedne masline, ja sam samo zatražio da dodaju masline na nju, kako smo i naručili, a konobar je hladno ubacio jednu jedinu maslinu na sredinu pice i vratio mi tanjir. I ta jedna je bila iz konzerve, i to na hrvatskom primorju, gdje domaće masline rastu kao korov. Naravno, platio sam i samo izašao, ostavivši im pet loših recenzija širom interneta, naglašavajući da me primitivci više nikad neće vidjeti. I danas ne razumijem zašto bi neko zbog porcije maslina izgubio bilo kakvog gosta, pa i onog najgoreg.

Ipak, vrhunac se desio u Istri, gdje sam mislio da je situacija ipak drugačija. Otišli smo tamo prije tri godine, i zaista se lijepo proveli, međutim desilo se nekoliko situacija poput ove. Kupajući se pored mola, moja žena i ja smo pokušali izaći iz mora uz stepenice vezane za mol. Tu je bio parkiran i gliser iz kojeg je izlazio neki Nijemac, i (ne) vidjevši moju ženu kako izlazi iz mora, slučajno (valjda…) ju je udario nogom u glavu. Kao pravi Balkanac, ono što moja žena mrzi kod mene, zaurlao sam na čovjeka, na šta mi je vlasnik glisera odbrusio “ne vičite mi na gosta”. Eh tu sam dobrano poludio i pitao ga “a šta sam ti ja?” U međuvremenu su mi se samopouzdanje i kupovna moć okrenuli za 180 stepeni, tako da sam bio veoma odrešit. Srećom, staloženi Nijemac se umiješao i izvinio svima.

Situacije slične ovim su mi se dešavale bukvalno svake godine. A svake godine bih primijetio i neko medijsko prepucavanje, malo u Avazu, pa malo u Večernjem listu, itd. Pritom, ako bih otišao negdje drugo na odmor, toga nije bilo. Ovdje ne moram ni spominjati mrke poglede i prikriveno neprijateljstvo na koje sam nailazio svakodnevno jer mi to nekako dođe i normalno poslije svih ovih godina. Neverbalnom komunikacijom kojoj sam bio izložen mi je često davano doznanja da ipak nisam domaći. Za razliku od Hrvatske, u svim drugim jugoslovenskim republikama sam se uvijek osjećao kao kod kuće, i to zato jer su me ljudi tako i dočekivali. I pored toga, i dalje sam odlazio u Hrvatsku, nastojeći pobijediti sve to i ignorišući činjenicu da sam tamo možda nepoželjan. Uvijek sam govorio i govoriću da ne mogu svi biti isti, da svugdje ima dragih i finih ljudi, i bio sam u pravu, ali nažalost, sve mi se više čini da su ti fini ljudi pretihi za moj ukus, jer ne vidim baš da se neko glasno zauzima protiv odluka poput ove da se naši državljani ne puštaju u zemlju. Pored toga, navijao sam za Hrvatsku na svakom prvenstvu, čak se kitio i hrvatskom zastavom, uz podsmijeh mnogih mojih poznanika i skakao na svaki njihov uspjeh kao da je moj. Ignorisao sam Hloverku Novak Srzić koja je govorila da smo paradajz turisti, ali kroz sve ove godine sam se osjećao svake godine manje i manje poželjnim. Obrnuto proporcionalno sam se tako u Neumu osjećao poželjnijim, iako sam u tom gradu 1998. godine doživio tuču na nacionalnom nivou, gdje smo kao školarci jedva izvukli živu glavu. U Neumu su ljudi postajali sve ljubazniji, normalniji i bolji ugostitelji, valjda jer su shvatili da žive od ljudi sa bosanskim pasošima. Posljednji put kad sam bio tamo, iako sam vidio nekoliko gradilišta usred juna (to sam samo viđao na našem primorju), osjećao sam se lijepo, a jedan konobar mi je iskreno rekao kako “svako ko tvrdi da ima svježe morske plodove na Jadranu, laže”. Zatim me poslužio pastom sa zaleđenim plodovima koja je zaista bila prihvatljiva, uz osmijeh, normalnu cijenu i odnos u kom nema gađenja. Pritom ću naglasiti da mi Neum nije omiljena destinacija za ljetovanje, te da sam i dalje zaljubljen u Pelješac, Korčulu, Brela, Bašku Vodu i druga mjesta u kojima mi je svojevremeno bilo lijepo.

Posljednja odluka Kriznog štaba kojom se nalaže da svi ljudi koji dolaze iz BiH moraju u samoizolaciju na 14 dana samo mi je stavila so na ranu koja tinja još od raspada Jugoslavije. Iako me lično uopšte ne pogađa jer iz Holandije i dalje mogu doći na more, a s holandskim pasošem gdje god želim, osjećam gorak okus nedobrodošlice koje je samo začinila sva ta dugogodišnja loša iskustva. Budući da sam neko ko sa hrvatskim hotelijerima i vlasnicima apartmana radi već duže od pet godina, moram biti iskren i reći da nikad nisam u poslu doživio negativno iskustvo, ali sam uspio i sa druge strane vidjeti zašto se neki od njih ponašaju tako kako se ponašaju. Uspio sam shvatiti zašto su cijene tako paprene, zašto su Kinezi, Koreanci, Australci i drugi daleki gosti najpoželjniji, te koliko oni ustvari ulože u sve ono što će eventualno prodavati mjesec ili dva. Ali i pored toga, ne mogu shvatiti zašto bi se neko odrekao naših turista koji su pored toliko poniženja i dalje vjerni gosti, te i dalje dolaze u velikom broju.

Znam da ljudi iz naše zemlje ne čine značajan procenat, pogotovo kad se sve to pretvori u eure, ali opet sam siguran da nijednoj državi nije svejedno hoće li imati sto miliona eura manje ili više, a najmanje toliko se samo za smještaj obrne od ljudi sa bh. pasošima.

Ovdje bismo mogli spomenuti i mnoga druga neriješena pitanja, poput krađe vode iz Buškog jezera, dugogodišnje kontrole neba, uvozničkog lobija, ali onda bismo mogli nabrajati danima. Iako nekima možda zvuči smiješno, miris borovine, mora i soli je mnogima veoma važan, a ove godine bi mogli ostati uskraćeni svega toga, osim ako odu u Tursku. Prije nekoliko godina sam napisao tekst “Nikad više u Hrvatsku na more“, gdje sam u prvoj rečenici rekao da se šalim, ali mi sve to više nikako ne izgleda kao šala, nego kao situacija koja se uskoro više neće moći izbjeći. U međuvremenu sam obišao Grčku, Vijetnam, Crnu Goru, Tursku i neke druge zemlje, i sve mi se više i više čini da u Hrvatsku više neću ići.

U to ime ću, nakon duge holandske zime, nazdraviti časom grčkog pića zvanog “uzo” i sebi napraviti ledenu kafu na grčki način. Susjedima ću, nakon što su odlučili pustiti ljude koji dolaze iz Švedske, Belgije, Francuske, Velike Britanije i drugih zemalja sa groznom epidemiološkom slikom, a nama ulaz u svoju zemlju uskratiti, poručujem jednostavno da ću rado razguliti, ali njihove kamene plaže, loši restorani, grozna usluga i namrgođene face me zadugo neće vidjeti. I opet se iskreno nadam da ću se predomisliti.

Povezani članci

Hrvatska opet zatvara granice za građane BiH?

E.H

Ako se turista zarazi u Hrvatskoj, vlasnici apartmana moraju brinuti o njemu 14 dana

E.H

Hrvatska ponovo razmatra o uvođenju izolacije za bh. građane?

E.H

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više