Fresh Press portal
Politika Svijet

Zašto Trump nije prihvatio posljednju Putinovu „ruku spasa“?

VIETNAM-APEC-SUMMIT
FOTO: POOL / JORGE SILVA / AFP / GETTY

Putin i Rusija za SAD su posve druga kategorija od svih ostalih vanjskopolitičkih tema i imaju jedinstvenu specifičnu težinu. Dugogodišnja proturuska histerija u američkom društvu i politička i medijska demonizacija te zemlje i Putina osobno, prouzročila je itekako snažan psihološki učinak na tamošnju javnost te njih stvorila američkog neprijatelja broj 1, a da to uopće nije (trebalo biti). Ona je učinila nemogućim pokušaj bilo kakvog političkog približavanja toj državi po bilo kojeg američkog političara „koji drži do sebe“. I baš zato, mogući Trumpov i Putinov virtualni „stisak ruke“ zbog eventualnog potpisivanja produljenja strateškog nuklearnog sporazuma mogao je proizvesti onaj nužni psihološki kontra-šok na američke birače, koji se, u već iscrpljenoj i posve predvidljivoj kampanji dvojice protukandidata više nije mogao postići bilo kojim drugim sredstvima

Predsjednički izbori u SAD-u su više-manje završena priča, iako će, formalno, tek sud odrediti novog američkog predsjednika potvrdom o tome kako se sve u izbornom i postizbornom procesu odvijalo u skladu s Ustavom i zakonom. Međutim mediji, političari i pobornici Demokratske stranke, kao i brojni državnici diljem svijeta čitavu su stvar ubrzali svojim čestitkama Joe Bidenu na „velikoj“ pobjedi, pa je povratak postizbornog nadmudrivanja dvaju suprostavljenih tabora u neizvjesne vode vrlo teško očekivati. Koliko je ova pobjeda u stvari „velika“ (prije svega, što će značiti po američku unutarnju stabilnost), a koliko će iza nje ostati „repova“ o kojima će se pričati u zemlji i svijetu vidjet će se vrlo brzo. Ali to nije teme ove analize.

Prije same teme bih još bih podsjetio i kako su se i svjetske države i njihove vođe, poput američkog naroda, polarizirale po pitanju „za“ i „protiv“ („pro“ i „contra“) Trumpa ili Bidena, već s obzirom na to, kako se Trumpova administracija u protekle 4 godine prema njima odnosila (vidi analizu na poveznici ispod teksta). Naravno, većina njih javno se suzdržavala od navijačkih strasti, sukladno uvriježenoj diplomatskoj praksi tj. činjenici kako je to primarno i isključivo stvar američkog naroda. Međutim, u pozadini diplomatske uljudbe navijačke su strasti bile i više nego uzavrele. Dovoljno je posjetiti kakvi su bili američko-iranski odnosi u protekle četiri godine, odnosi Donalda Trumpa prema Njemačkoj i Francuskoj (i EU kao cjelini), prema Kini i td., itd.

Međutim, jedna zemlja je više-manje sav ovaj američko-globalni politički show promatrala relativno mirno, dobro znajući kako joj je bilo s Trumpom (a bilo joj je sve samo ne lako), i kako će joj biti s Bidenom na čelu Bijele kuće (bit će joj isto tako, a moguće i teže). Naravno – riječ je o Rusiji! Velika očekivanja koja je Moskva imala nakon Trumpove pobjede 2016. g. vrlo su se brzo istopila, poput ledenjaka u aktualnim klimatskim promjenama (uzroke sada neću nabrajati, ali većinom se odnose na snažne optužbe američke „duboke države“ za Trumpovu preveliku „ljubav“ prema Putinu, zbog čega su mu od samoga početka „podmetani klipovi“ u vanjskoj politici prema toj zemlji do te mjere, da su je u konačnici i posve blokirali, što je dovelo do potpune paralize američko-ruskih odnosa, kao nikada ranije). U tim i takvim okolnostima Moskva je vrlo brzo shvatila kako od normalizacije odnosa s Washingtonom neće biti ništa te je u vanjskoj politici nastavila vući poteze sukladno ruskim nacionalnim interesima, ne konzultirajući se oko toga niti s SAD-om niti s bilo kim drugim, što je samo jačalo američku nervozu. Ruski državni vrh polazio je od teze kao je Trump ili slab političar, koji u SAD-u nije u stanju osigurati normalne okolnosti za provedbu njegove politike, ili je jednostavno i sam dio iste američke vanjske politike koju tamošnji  establišment provodi prema Rusiji još od vremena raspada SSSR-a, nastojeći ju staviti pod svoj nadzor i lišiti samostalnog vanjskopolitičkog djelovanja.

Međutim, ako je u tim i takvim okolnostima Moskva uopće i trebala pokazivati simpatije prema jednom ili drugom američkom predsjedničkom kandidatu, teško se oteti dojmu da bi to ipak bio Donald Trump. Njoj se s njim možda i nije bilo moguće bilo što konkretno dogovoriti, ali Trump je ipak bio spreman na razgovore s Putinom po svim pitanjima i u bilo kojem trenutku. S druge strane, ekipa koja stoji u pozadini Bidena (koji je u cijeloj toj priči najmanje bitan) otvoreno je proturuski nastrojena, a Putin im je, zapravo, i glavna meta za „odstrel“.

Zato i nije čudo kako je u samo „predvečerje“ američkih izbora iz Moskve u Washington stigla posljednja ponuda, koja je imala veliki politički značaj i potencijal koji je mogao ostaviti snažan dojam na prosječnog američkog birača, naravno, da ju je Trump prihvatio. Evo o čemu se radilo:

Putinova ponuda: „uzmi ili ostavi“

U ured ruskog predsjednika Vladimira Putina sredinom listopada žurno ulazi prethodno pozvani ministar vanjskih poslova te zemlje Sergej Lavrov. Ne oklijevajući, Putin mu iznosi svoj najnoviji i posljednji prijedlog SAD-u o spašavanju američko-ruskog sporazuma o smanjenju strateškog nuklearnog naoružanja, poznatoga i kao Start 3, koji istječe u veljači 2021. g. i za koji, zbog kratkoće preostaloga vremena više nema ni minimalne mogućnosti za bilo kakve preinake u njegovu sadržaju, a kamoli za donošenje novog, još sveobuhvatnijeg sporazuma što je prethodno bio cilj. Putin Lavrovu istom prigodom tumači kako Rusija SAD-u predlaže jednogodišnje produljenje postojećeg sporazuma, bez ikakvih preduvjeta s bilo koje strane. Lavrovu je naložio da MVP odmah foramtizira ovaj prijedlog, da ga žurno dostavi Amerikancima i da on njih na njega dobije odgovor.

Tajming Putinovog prijedloga i više je nego indikativan! On je vrlo dobro znao kako su u SAD-u dugo vrijeme dominantne dnevno-političke teme epidemije koronavirusa i rasnih nemira snažno uzdrmale do proljeća ove godine neprikosnovenog Trumpa, uvjerenog u svoju laku izbornu pobjedu zbog niza pozitivnih rezultata u gospodarstvu SAD-a u vrijeme njegova mandata do koronakrize, kao i to, da su dovele do svojevrsne pat-pozicije i rijetko viđene neizvjesnosti oko toga tko će u iduće 4 godine voditi najmoćniju zemlju svijeta.

A uvijek kada je to tako, vrijeme je za povlačenje poteza iz domene „listopadskog iznenađenja“ – koje bi moralo osigurati onu nužnu i ključnu prevagu na stranu jednog od dvojice kandidata. Konkretno, radi se potezu koji bi morao mobilizirati u korist jednog kandidata onih preostalih 5% neodlučnih birača, koji su, u konačnici, i odlučili pobjednika. Demokrati su u tom smislu već bili „ispucali“ sav mogući arsenal koji im je bio na raspolaganju tj. javnosti su predočili sav „prljavi veš“ koji su pronašli u Trumpovom političkom, poslovnom i privatnom životu i djelovanju (rasist, ženomrzac, opasni diktator koji želi koristiti vojsku za svoje osobne interese, vanjskopolitički idiot (sjetimo se samo proljetos objavljene, po Trumpa posprdne autobiografske knjige njegovog bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost, a sada „Zoroa-osvetnika“ Johna Boltona), Putinov potrčko, ljubitelj Rusije, porezni neplatiša i što sve ne). Zapravo, već duže vrijeme od strane demokrata nismo bili čuli pozornosti vrijednih novih „prljavština“ protiv Trumpa.

S druge strane Trumpovi novi udarci po Bidenu, prije svega kriminalizacijom njegovih poslovnih aktivnosti s Kinom, kao i aktivnosti njegovoga sina Huntera u Ukrajini i Kini, njegovim navodnim neugodnim situacijama s maloljetnim djevojkama i td. donijeli su mu samo anketno približavanje Bidenu, ali ne i onu ključnu prednost za koju se trebalo izboriti. I u tim i takvim okolnostima, u Washington stiže spomenuta Putinova ponuda.

Pa iako vanjskopolitička pitanja u američkim izborima nikada nisu bila dominantna tema, štoviše – američkoj su javnosti tradicionalno nezanimljiva (s izuzetkom rata u Afganistanu na kojega su vrlo osjetljivi jer traje predugo, jer je preskup i jer je odnio previše žrtava, osim toga ih snažno asocira na bolni, veliki teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. g.), u nastalim predizbornim okolnostima, kada su bile iscrpljene sve unutarnje teme, ona su se na kraju možda i mogla pokazati kao presudni „jezičak na vagi“ koji odlučuje pobjednika.

Demonizirana Rusija i sotonizirani Putin – kao slamka spasa

Putin i Rusija za SAD su posve druga kategorija od svih ostalih vanjskopolitičkih tema i imaju jedinstvenu specifičnu težinu. Dugogodišnja proturuska histerija u američkom društvu i politička i medijska demonizacija te zemlje i Putina osobno, prouzročila je itekako snažan psihološki učinak na tamošnju javnost te njih stvorila američkog neprijatelja broj 1, a da to uopće nije (trebalo biti). Ona je učinila nemogućim pokušaj bilo kakvog političkog približavanja toj državi po bilo kojeg američkog političara „koji drži do sebe“. I baš zato, mogući Trumpov i Putinov virtualni „stisak ruke“ zbog eventualnog potpisivanja produljenja strateškog nuklearnog sporazuma mogao je proizvesti onaj nužni psihološki kontra-šok na američke birače, koji se, u već iscrpljenoj i posve predvidljivoj kampanji dvojice protukandidata više nije mogao postići bilo kojim drugim sredstvima. Jer o opasnosti od nuklearnog sukoba u SAD-u se medijski relativno često govori, kao i od strane vojnog vrha (Pentagon sada otvoreno  provodi i vojne vježbe nuklearnog napada na Rusiju ili obrane od njenog nuklearnog napada, kao nedavno u Njemačkoj), a strah od atomske kataklizme stalno je prisutna u dijelu američke javnosti. Dovoljno je podsjetiti na tzv. preppere – osobe iz svih slojeva američkog društva, koje se već godinama pa i desetljećima pripremaju za „neizbježan“ atomski sukob, pa tako kopaju podzemne bunkere, stvaraju zalihe hrane, streljiva, ogrijeva, …

Odgovor Trumpove administracije na spomenuti Putinov prijedlog bio je ekspresan i – što je najvažnije – pozitivan! State Department i glavni Trumpovi pregovarači, koji s ruskim predstavnicima od ljetos po pitanju produljenja strateškog nuklearnog sporazuma aktivno pregovaraju u austrijskom glavnom gradu Beču, iznenada su postali susretljivi. Tako je bilo i na sastanku moćnog i Putinu bliskog ruskog tajnika Vijeća sigurnosti Nikolaja Patruševa i Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Roberta O’Briana 2. listopada u Ženevi.

Američki su izaslanici prije dva tjedna Moskvi odaslali odgovor prema kojemu prihvaćaju Putinov prijedlog o jednogodišnjem, bezuvjetnom produljenju strateškog nuklearnog sporazuma. Jedinog preostalog sporazuma takve vrste koji je još ostao na životu između dviju glavnih supersila, i prestanak važenja kojega bi svijet gurnuo u sigurnosno najopasniju situaciju ikada u povijesti. Gubitak sporazuma Start 3 širom bi otvorio vrata početku nikada opasnije utrke u nuklearnom naoružanju s obzirom na sadašnji stupanj razvijenosti novih tehnologija i znanosti uopće. Nepostojanje međusobne kontrole u sferi razvoja nuklearnog oružja po obje bi strane bilo pogubno, jačao bi strah i paranoja što to razvija suprotna strana i može li ona druga svojim nuklearnim potencijalom jamčiti adekvatan protu-odgovor.

Trumpova administracija, činilo se, iznenada je odustala od svojih prvobitnih izjava kako SAD-u ovaj sporazum više niti ne treba, poput svih ostalih iz kojih se Washington jednostrano povukao (poput onog o nuklearnim raketama malog i srednjeg dometa u Europi u ljeto prošle godine, ili sporazuma s Rusijom o proturaketnoj obrani iz kojega su se SAD povukle još 2002. g.) a da će, ako i bude potpisan – to biti samo pod uvjetom da mu se priključi i Kina. Washington je u tom smislu od Moskve zahtijevao vršenje pritiska na Peking koji se toj Trumpovoj inicijativi od početka kategorički usprotivio, podsjećajući kako Kina u strateškom nuklearnom naoružanju još uvijek jako zaostaje za obje te zemlje tj. da SAD i Rusija zajednički posjeduju u jednakim omjerima oko 90% ukupnog nuklearnog naoružanja u svijetu. Kina će mu se pridružiti, navodi Peking, tek pod uvjetom postizanja nuklearnog pariteta između triju globalnih velesila. Moskva je, sa svoje strane, odmah odbacila od Washingtona joj namijenjenu ulogu posrednika, govoreći kako je to stvar o kojoj Peking mora odlučiti sam. Štoviše, izjavila je i kako u potpunosti razumije navedeni kineski stav po tom pitanju.

Bilo je i drugih američkih zahtjeva prema Rusiji u smislu potpisivanja novog sporazuma Start 3, poput onih, da Rusija obustavi razvoj i proizvodnju svojih novih vrsta atomskog naoružanja, poput nuklearne podmornice-drona „Poseidon“ ili najnovijih hiperzvučnih interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) „Avangard“ koje su ove godine već službeno uvedene u sustav ruske vojske i koje bi također, prema mišljenju SAD-a trebalo ugraditi u postojeći sporazum, a što je po Rusiju posve neprihvatljivo s obzirom na nadmoć SAD-a i saveznika u konvencionalnom naoružanju.

I još je nešto, što je u čitavoj ovoj „nedovršenoj priči“ Trumpu išlo na ruku: za potpisivanje ovog nuklearnog sporazuma nije  trebalo doći do osobnog susreta dvojice državnika tj. leta jednoga od njih u Moskvu ili Washington. Dovoljno bi bilo protokolarno stavljanje potpisa na unaprijed pripremljeni tekst nadležnih tijela dviju država i njihove izjave, koji bi se odnosio na jednogodišnje (a govorilo se i o mogućem trogodišnjem) produljenje postojećeg sporazuma kao potrebnog tajminga za detaljnu pripremu istinskog novog sporazuma po ovom vrlo važnom pitanju za ukupnu globalnu sigurnost. Drugim riječima, ne bi se radilo ni o kakvim ustupcima jedne strane drugoj, što je za Trumpa trebalo biti povoljno.

Što se na kraju dogodilo, i zašto je Trump odbio Putinovu „ruku pomirnicu“ po ovom važnom pitanju teško je reći. Je li njegov izborni stožer na kraju pomislio kako će mu sporazum s Putinom samo još više naškoditi u očima američkog elektorata, „zatrovanog“ proturuskom histerijom, ili je američka „duboka država“ opet učinila svoje tj. izvršila snažan pritisak (kao puno puta do sada u Trumpovu mandatu) da to ne čini jer je možda štetno po američke nacionalne interese za sada ne znamo.

Ali ono što sigurno znamo je to, da Trumpu odbijanje Putinovog „spasonosnog rješenja“ za prevladavanje predizborne pat-pozicije nije pomoglo u osiguranju novog mandata na čelu najmoćnije zemlje svijeta. Bi li mu pomoglo – nikada nećemo znati.

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više