Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

Policajac Ahmetović na Maksimiru i sukob sa Bobanom: ”Govorili su mi da pucam Bobanu u leđa”

13. maj 1990. godine na stadionu Maksimir mnogi smatraju zvaničnim uvodom za sve one strahote koje su se događale narednih nekoliko godina na brdovitom Balkanu.

Tog majskog dana na Maksimiru su igrali zagrebački Dinamo i beogradska Crvena Zvezda. Nacionalizam u zemljama bivše Jugoslavije je rastao iz dana u dan, a tribine su bile idealno mjesto da se iskaže sva mržnja, netrpeljivost i ludilo koje je zahvatilo Hrvatsku, Srbiju i BiH tih godina.

Meč Dinama i Zvezde sam po sebi je imao epitet utakmice visokog rizika, ali navedena utakmica je zahtijevala dodatne mjere sigurnosti.

Zbog toga je na dužnost pozvan i Refik Ahmetović, policajac PU Dubrave iz Zagreba, koji će se tog dana sjećati do kraja života.

‘Govorili su mi da pucam Bobanu u leđa’

Trinaestog maja 1990. godine policajac Refik Ahmetović je trebao imati slobodan dan. Već tri godine je bio na dužnosti u policijskoj stanici Dubrava u Zagrebu i planirao je provesti vikend odmarajući se ili na izletu van grada, piše Slobodna Bosna.

No, ujutro ga je pozvao komandir i kazao mu da se javi u stanicu, jer se na utakmicu koja se to popodne treba igrati na stadionu Maksimir, između Dinama i Crvene zvezde, sprema velika grupa navijača iz Beograda te da će se vjerovatno sukobiti sa domaćim Bad Blue Boysima.

“Dođi i javi se u stanicu, a poslije ćeš imati dvostruko više slobodnih dana”, kazao mu je komandir. Refik se javio na dužnost, zadužio i vatrogasnu kacigu i sa kolegama se zaputio ka maksimirskoj šumi. Sa njim su bila dva Hrvata, dva Srbina i još jedan Bošnjak.

Zgodna kombinacija, čija je simbolika dobila na značaju, jer se ubrzo nakon te utakmice Refik više nikada nije sreo sa svojim kolegama.

Svjedoci iz toga vremena kažu kako se danima unaprijed znalo da to neće biti normalna utakmica. Raspad Jugoslavije bio je izvjestan, izljevi nacionalizma sve glasniji, nacionalističke su stranke hrlile da zgrabe vlast, a najveću su potporu imale upravo u navijačkim skupinama koje su svoje ponašanje kopirale od engleskih huligana.

U Zagreb je dolazila vjerovatno najjača Crvena zvezda svih vremena, koja će godinu dana kasnije predvođena Prosinečkim, Pančevom, Savičevićem, Belodedićem… osvojiti naslov evropskih prvaka. Dinamo je bio drugi na tabeli, predvođen tada mladom zvijezdom Zvonimirom Bobanom.

Refik Ahmetović je, nakon što je okončao školu, došao u Zagreb 1987. godine. Imao je iskustva sa osiguranjem na stadionima, ali kaže da nije ni sanjao šta će se dešavati na Maksimiru. “Znali smo da će biti incidenata, ali niko nije ni slutio da će oni toliko eskalirati”, priča danas Refik.

“Sve je počelo rano ujutro, kada je oko tri hiljade navijača Zvezde, sa Željkom Ražnatovićem Arkanom na čelu, stiglo u Zagreb. Odmah su po dolasku počeli provocirati, lupati izloge po ulicama i morali smo ih već oko osam sati ujutro smjestiti na stadion.”

Na stadionu su pogrdna skandiranja počela dva sata prije utakmice. Bad Blue Boysi su vikali Srbe na vrbe, dok se sa južne strane orilo Druže Tito, druže Tito, tebe Srbi lažu, oni vole, oni vole đenerala Dražu…

Oko 18 sati, kada su nogometaši dva tima bili na zagrijavanju, Zvezdini su navijači probili ogradu i počeli sa tučom. Nakon toga su se “Dinamovi” navijači sukobili s policijom, probili na teren te pokušali doprijeti do južne tribine i obračunati se s navijačima beogradskog kluba. Uslijedile su brutalne scene: policija, pendreci, vatrogasci, šmrkovi, kamenje, suzavac…

“Mislim da se tog dana ništa nije dešavalo spontano”, priča Refik.

“Tada sam to tako gledao, ali sam poslije shvatio da su svi bili organizirani. Na stadionu su bile gomile kamenja, dan kasnije su ljudi skupili puna dva kamiona kamenica sa terena.”

Refikov je zadatak bio da štiti navijače Crvene zvezde i golmana Stojanovića. Međutim, u svega nekoliko minuta, nakon što je eskaliralo nasilje, hiljade navijača je utrčalo u teren i krenuo je krvavi međusobni obračun. Policija se nadala da će im u smirivanju pomoći vatrogasci, no u vatrogasnim kolima nije bilo vode. “Sa tribina je na nas letilo sve što se našlo u rukama ljudi, kišobrani, obuća, kamenice… U jednom sam trenu, čekajući specijalce, pomislio kako ćemo svi poginuti”, prisjeća se Refik.

Tvrdi kako je Zvonimir Boban tada došao na sredinu terena i pozivao navijače Dinama da zajedno krenu u napad na južnu tribinu stadiona, na kojoj su se nalazili Zvezdini navijači, koji su se već bili primirili, shvativši da nemaju šanse u direktnom sukobu sa mnogobrojnijim zagrebačkim navijačima. “Ne znam kako, ali u tom je trenutku jedan Dinamov navijač krenuo prema mom kolegi sa metalnom kantom u ruci, namjeravajući da ga njome udari i nabije mu je na glavu”, priča Refik.

“Krenuo sam prema njemu, kako bih mu spasio život. Navijača sam uhvatio za rame, oteo mu kantu, bacio je i udario sam ga nekoliko puta palicom po ramenu.”

Kasnije će tek Refik saznati kako je navijač kojem je oteo kantu rođak Zvonimira Bobana. “Boban mi je prišao i pitao me šta to radim, šta radim na terenu. Ja sam njega pitao šta on radi tu, iako sam znao da im je trener naredio da se povuku u svlačionicu. On je ostao, sa tri-četiri svoja suigrača, svi su se ostali već povukli.”

Refik je pokušavao otjerati Bobana u svlačionicu, no nije uspio. Nakon nekoliko psovki, kapiten Dinama se krenuo obračunati sa policajcem Refikom.

“Krenuo sam prema njemu, no on je bio brži. Vidio sam na njegovom licu da se želi mlatiti sa mnom. Udario sam ga palicom po preponi. On se odmakao od mene i pokušao me udariti po rebrima. U tom je trenutku moj kolega njega palicom udario po laktu. Tada je Boban mene udario po ruci, ispao mi je šljem iz ruke i ja sam krenuo da ga podignem sa travnjaka. Kada sam se sagnuo, vidio sam Bobana u zraku, sastavljenih koljena. Udario me nogama po ramenu i odgurnuo rukama. Njegova je sreća da nisam bio teže povrijeđen, svašta bi se sa njim desilo, možda bih čak i pucao na njega.”

Refik danas kaže kako su u tom trenutku kolege vrištale da puca na Bobana, kojeg je već tog trenutka trener Josip Kuže doslovce odvukao u svlačionicu. “Svi su me pozivali da mu pucam u leđa, ali ja to nisam htio. Kazao sam im da svi oni imaju pištolje, pa ko hoće neka puca u Bobana, ali ja neću nikome pucati u leđa.”

Nedugo nakon burnih maksimirskih događanja, Disciplinska komisija tadašnjeg FSJ kaznila je Bobana sa devet mjeseci zabrane igranja, što je u hrvatskim medijima ocijenjeno drakonskom kaznom. Boban je tada imao 22 godine, karijera mu je bila na prekretnici i tada su ga u Hrvatskoj počeli porediti sa Matijom Gubcem. Nije se našao ni na spisku igrača koje je Ivica Osim vodio na SP u Italiji, a čitav su stvar mjesecima kasnije pratili i pomalo bizarni detalji.

Zbog sličnosti s kapitenom Dinama, u centralnoj je beogradskoj ulici Kneza Mihaila pretučen izvjesni Dean Bauman, nogometaš Maribora i mladi reprezentativac Jugoslavije. Boban je poslije pričao kako nije ni upamtio ime policajca s kojim je imao bliski susret na maksimirskom travnjaku, navodno braneći svog rođaka, navijača koji je trčao ka Refiku sa metalnom kantom u ruci.

“Znam samo da se radi o Bošnjaku. Ništa više od toga. Možda je tako i bolje. Čemu prekapati po ružnim i tužnim uspomenama”, pričao je Boban.

Nakon nekoliko dana bolovanja, Refik je odlučio da se vrati na službu u BiH. Do rata je radio u policijskoj stanici u Zvorniku, a ratne je godine proveo u Tuzli. Nakon poslijeratnog službovanja u Vlasenici i Srebrenici, odlučio je napustiti policiju i otvoriti autoškolu.

Kaže kako se sa Bobanom sreo samo jedanput nakon makismirskih dešavanja.

“Dva-tri dana nakon svega, sreli smo se u jednom kafiću u blizini Maksimira. Moram priznati da su me tada kolege nagovarale da ga negdje presretnemo i isprebijamo, ali ja to nisam htio. Da sam htio ga pretuku, oni bi to i učinili. Nisam htio, što je bilo, bilo je, mada baš tih dana meni nije bilo prijatno u Zagrebu.”


Komentari
Učitavanje...

Koristimo tehnologiju kolačića kako bismo vam ponudili bolju uslugu internetske stranice prilagođenu vama. Podaci pohranjeni preko kolačića koji se koriste na internetskim stranicama Društva nikad ne pokazuju osobne detalje iz kojih se može utvrditi identitet pojedinca. Prihvati Čitaj više