Fresh Press portal
Kolumne Uncategorized

Licemjerna politika muslimanskih zemalja! Palestina prepuštena sama sebi

Palestina

Nedavna odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da proglasi Jerusalem glavnim gradom Izraela izazvala je žestoke reakcije širom svijeta, pogotovo u muslimanskim zemljama.

Piše: HARIS Ljevo / Patria

Nekoliko dana nakon Trumpove odluke u Istanbulu je održan samit Organizacije za islamsku saradnju na kojem su muslimanske zemlje proglasile Istočni Jerusalem glavnim gradom buduće države Palestine.

Na samitu su se lideri muslimanskih zemalja prosto takmičili ko će poslati jaču osudu izraelske okupacije palestinskih teritorija i ko će iskazati više ljubavi i solidarnosti prema Palestincima koji skoro cijelo jedno stoljeće prolaze golgotu izraelske okupacije.

Prednjačio je turski predsjednik Tayyip Recep Erdogan koji je poručio kako je Jerusalem crvena linija za sve muslimane širom svijeta, dok su iz Malezije i Indonezije poslane poruke kako su spremni i za rat s Izraelom.

Ovo je prava prilika da se osvrnemo na odnos muslimanskih zemalja prema Palestini i palestinskom narodu od početka okupacije 1948. godine do danas.

Najveći broj palestinskih izbjeglica danas živi u Jordanu, njih čak 2,7 miliona čime čine oko 30 posto ukupnog stanovništva ove zemlje u kojoj uživaju najveći stepen ljudskih prava, imaju pravo na lične dokumente i korištenje svih prava koja koriste i Jordanci.

Nakon Jordana, arapska zemlja s najvećim brojem palestinskih izbjeglica je Sirija koja je do sada primila oko 560.00 osoba. Palestinci u Siriji nemaju pravo na sticanje sirijskog državljanstva, ali imaju sva druga prava kao i državljani Sirije poput pohađanja istih škola i fakulteta, korištenja zdravstvenih usluga, prava na posao…

U Libanu je utočište pronašlo 458.369 palestinskih izbjeglica, ali za razliku od Jordana i Sirije u Libanu nemaju prava kao libanski građani već žive isključivo u izbjegličkim kampovima unutar kojih postoje UN-ove škole za izbjeglice jer se palestinska djeca ne mogu školovati zajedno s libanskom.

Veliki broj Palestinaca danas živi u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtu. Saudijska Arabija je dom za oko 400.000 Palestinaca, Katar za 290.000, UAE za 90.000, a Kuvajt za 80.000. Kada su u pitanju ove četiri zemlje treba naglasiti da je vrlo mali broj Palestinaca otišao u njih direktno iz Palestine, već da je u potrazi za plaćenim poslovima veliki broj Palestinaca u ove zemlje stigao iz izbjegličkih kampova iz drugih zemalja. Palestinci u ovim zemljama također nemaju nikakva građanska prava.

Kada su u pitanju ostale zemlje arapskog i muslimanskog svijeta treba izdvojiti veliki broj palestinskih izbjeglica u Egiptu (70.000), Libiji (59.000), Iraku (57.000), Jemenu (30.000), Pakistanu (10.000), Alžiru (4.000). Kada su u pitanju zemlje koje se najviše vole hvaliti podrškom Palestincima poput Turske, Malezije, Indonezije u međunarodnim institucijama nema baš podataka koji bi dokazali njihovu podršku Palestincima. Prije će biti da se radi isključivo o populističkim izjavama lidera ovih zemalja nego o stvarnoj pomoći.

Do Iranske revolucije 1979. godine Palestina nije imala dobre odnose s ovom zemljom, ali padom starog režima i dolaskom na vlast ajatolaha Iran i Palestina postali su veliki saveznici, te danas Iran predstavlja glavnu podršku palestinskim vojnim formacijama u odbrani zemlje od izraelske okupacije.

Kada su u pitanju zemlje van islamskog svijeta najveći broj Palestinaca našao je utočište u Južnoj Americi prije svega Čileu gdje danas živi čak 500.000 Palestinaca koji uživaju najveća građanska prava u ovoj zemlji. U Čileu čak postoji i fudbalski klub Deportivo Palestino koji je tri puta u historiji bio i prvak ove države, a prije tri godine su izazvali pažnju svjetske javnosti kada su se pojavili u dresovima na kojima je bila oslikana mapa Palestine prije osnivanaj države Izrael.

Pored Čilea najveći broj Palestinaca danas živi u Hondurasu i El Salvadoru, te Meksiku, Kubi i Venecueli. Honduras i Salvador su čak imali i predsjednike palestinskog porijekla Carlosa Roberta Floresa i Antonija Sacu, dok je jedan od najpoznatijih revolucionara i gerilaca Latinske Amerike Schafik Jorge Handal iz Salvadora također porijeklom Palestinac. Bivši premijer Belizea Said Musa također je bio Palestinac.

Dakle, izbjeglice iz Palestine dobile su daleko veća građanska prava u mnogim zemljama Latinske Amerike i Evrope nego u muslimanskim zemljama.

Ono što je posebno interesantno jeste to da zemlje koje se javno najviše hvale podrškom Palestini poput Turske ili Saudijske Arabije imaju odlične i neraskidive ekonomske veze s Izraelom. Ratom i uništenjem Izraela prijete neki političari iz zemalja poput Malezije ili Indonezije, odnosno zemalja koje su od Izraela udaljene hiljadama kilometara i nemaju nikakvu mogućnost da stupe u rat s tom zemljom čak i kad bi stvarno to htjele. U isto vrijeme obalne straže ovih zemalja ne dozvoljavaju ulazak izbjeglicama iz Myanmara Rohingya muslimanima nad kojima se trenutno provodi etničko čišćenje.

Ne treba, također, smetnuti s uma da su Turska, Katar, Saudijska Arabija i druge najbogatije muslimanske zemlje odigrale veliku ulogu u destabilizaciji zemalja koje su bile najsigurnije utočište Palestincima poput Sirije ili Libana. Također, razni samoproglašeni islamski učenjaci svakodnevno putem društvenih mreža siju mržnju prema ljevici i evropskim građanskim vrijednostima, dok je Palestina najveću podršku od početka palestinske patnje (Nakbe) imala upravo od ljevičara širom svijeta i upravo takve zemlje su u prošlosti prekidale sve diplomatske odnose s Izraelom uključujući tu i bivšu Jugoslaviju.

Zašto muslimanske zemlje. Prije svega arapske iz zemalja golfskog zaljeva nikada nisu iskreno i dovoljno pomogle Palestini i Palestincima?

Možda najbolji odgovor dao je putem društvenih mreža jedan saudijski volonter koji je učestvovao u dostavljanju humanitarne pomoći u Gazu prije nekoliko godina.

– Moja zemlja je u Palestinu godinama ulagala novac isključivo kroz vjersku literaturu pokušavajući od Palestinaca stvoriti sljedbenike saudijske verzije islama. Kroz sve patnje koje su godinama prolazili, mnogi su očekivali da će do toga doći, da će se okrenuti radikalizmu. Međutim, kada sam prvi put došao u Palestinu vidio sam zidove išarane slikama i parolama Che Guevare. Tada sam shvatio da Palestinci nisu kao mi, da su oni jedna druga vrsta muslimana, mnogo sličnija evropskim nego arapskim muslimanima – napisao je ovaj Saudijac.

Iz njegovog teksta najbolje se vidi zašto je Palestina uvijek bila bliža i draža Che Guevari, Castru, Allendeu ili Titu nego liderima arapskih zemalja.

Palestinci će i dalje voditi borbu za svoju slobodu i konačni san o stvaranju države Palestine, dok će lideri muslimanskih zemalja, čast izuzecima, i dalje pričati u prazno samo radi svojih dnevnopolitičkih poena.

>>> PRATITE NAS! DRUŠTVENI SMO! FACEBOOK & TWITTER <<< ________________________________________________________________________________________

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više