Fresh Press portal
Svijet TOP VIJESTI Vijesti

David Hirst: “Arapski sporazum o normalizaciji sa Izraelom usmjeren je protiv Turske, a ne protiv Irana”

BH. intelektualci protiv Turske: "BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola"
FOTO: AA / Kayhan Öze

Poznati britanski novinar David Hirst tvrdi da je stvarni cilj normalizacije arapskih režima sa Izraelom, Turska, a ne Iran, kako se inače vjeruje.

“Iran nije cilj emiratsko-izraelske alijanse, već Turska”, napisao je Hirst u svom tekstu koji je objavljen na portalu Middle East Eye. U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove spomenutog teksta.

– Mjesecima prije najave da će Ujedinjeni Arapski Emirati priznati Izrael, zaobilazeći time status quo koji predviđa da se normalizacija ne bi trebala dogoditi sve dok Palestinci ne dobiju svoju državu, analitičari su zbunjeni zbog “dogovora stoljeća” koji je najavio američki predsjednik Donald Trump.

Pitali su se, zašto američki predsjednik ulaže svu tu energiju u posao koji su bojkotirali palestinski čelnici, a arapske zemlje odbacile, i koji uopće neće uspjeti? U saopćenju koje je objavio Abu Dabi nije odgovoreno na njihovo pitanje.

Trump i njegov zet Jared Kushner trudili su se da i druge države u regiji normaliziraju odnose sa Izraelom. Do sada su Bahrein, Srbija i Kosovo rekli da će slijediti njihov primjer. Što se tiče velikih i mnogoljudnih zemalja, one su to odbile, a njihov napor nisu podržali ni Kraljevina Saudijska Arabija, Sudan, Oman, pa čak ni Jordan.

Svi napori Bijele kuće sljedeće sedmice neće uspjeti prikriti činjenicu da će se izraelski premijer Benjamin Netanyahu rukovati sa čelnicima samo dvije male arapske države na ceremoniji koju će Trump nazvati povijesnom.

Ako Palestinci nikako nisu ciljana meta ovog dogovora, ko bi to onda mogao biti?

Cilj Kušnera je ispuniti jevrejski nacionalno-vjerski zahtjev, a to je uspostava Velikog Izraela kao trajne činjenice na zemlji.

Ali, od koga bi se onda emiratsko-izraelski savez trebao braniti? Naime, Izrael već neko vrijeme govori arapskim diplomatama da Iran više ne smatra vojnom prijetnjom. Zapravo, šef Mossada, Yossi Cohen, rekao je arapskim zvaničnicima da je Iran “obuzdan”.

Pa, ako Iran nije meta ovog saveza u nastajanju, ko je onda?

Turci dolaze

Odgovor je stigao ove sedmice kroz niz pažljivo odabranih izjava arapskih lidera koji su se sastali u Arapskoj ligi. Ispostavilo se da je pravi neprijatelj članica NATO-a, koja je desetljećima bila povjerena američkim nuklearnim bombama u zraku.

Obznanili su da novi strani osvajač koji prijeti arapskom svijetu nisu Perzijanci, čak ni Rusi, već Turci. I kao da su svi radili na jedan električni prekidač, cijela obala istočnog Sredozemlja, od Libanona do Egipta, pozvana je da se digne na oružje i mobilizira protiv svog sjevernog susjeda, za kojeg tvrde da želi oživjeti i uspostaviti osmansku vlast u regiji.

Optužbe predvodi emiratski ministar vanjskih poslova Enver Gargaš, koji je, govoreći pred Arapskom ligom, rekao: “Tursko miješanje u unutrašnje stvari arapskih zemalja jasan je primjer negativnog miješanja u regiji.”

Ovo je zaista čudna izjava, jer dolazi od ministra zemlje koja je svrgnula egipatskog predsjednika i čiji su avioni bombardirali libijski glavni grad Tripoli, pokušavajući srušiti još jednu međunarodno priznatu vladu.

Gargaš je optužio Tursku da prijeti sigurnosti pomorskog prometa u vodama Mediterana, kroz flagrantno kršenje relevantnih međunarodnih zakona, konvencija i suvereniteta država.

 Identifikacija neprijatelja

Gargaša je slijedio egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Šukri, koji je rekao da turske intervencije u mnogim arapskim zemljama predstavljaju najvažniju prijetnju arapskoj nacionalnoj sigurnosti, dodavši: “Egipat neće stajati skrštenih ruku pred turskim ambicijama, koje su posebno očite u sjevernom Iraku, Siriji i Libiji.”

Sastankom je predsjedavala palestinska delegacija, koja je došla naoružana nacrtom izjave u kojoj se emiratsko-izraelski sporazum osuđuje kao izdaja. Međutim, Vijeće je odustalo od njihove izjave, te je odlučilo formirati stalni pododbor ili komisiju za praćenje turske ofanzive, naloživši mu da podnosi izvještaj na svakom narednom sastanku.

Horske izjave protiv Turske tokom protekle sedmice nisu ostale nezapažene u Ankari. Štaviše, visoki izvor blizak turskoj vladi, pripisao je to kršćansko-cionističkom misionarskom savezu u Sjedinjenim Državama.

“Ujedinjeni Arapski Emirati i dalje preuzimaju vodeću ulogu u izolaciji Turske na operativnim nivoima,” rekao je izvor koji je želio ostati anoniman, dodavši: “Emirati finansiraju taj poduhvat, iako su oni koji zapravo stoje iza ove strategije Izrael i neki američki političari bliski proizraelskom lobiju. Oni su neprestano bili dio svih napora da se uspostavi antiturska koalicija. Oni podržavaju UAE u korist kršćansko-cionističkog saveza, posebno prije predsjedničkih izbora u novembru, koji mogu donijeti izbornu podršku njihovim uredima.”

Turske baze

Ironija je u tome što i dalje postoji još jedan antinormalizacijski podkomitet Arapske lige koji podržava načelo (palestinske) zemlje nasuprot miru, a koji je uspostavljen Arapskom mirovnom inicijativom koju je osnovala Kraljevina Saudijska Arabija 2002. godine. Međutim, ovaj pododbor je zanemaren, jer Izrael više nije neprijatelj Arapske lige, već Turska.

Časopis ”Jordan Times”, službeni glas kraljevine, objavio je članak u kojem se navodi: ”Turske snage i milicije koje podržava Ankara djeluju u tri arapske zemlje: Libiji, Siriji i Iraku. Ovo je geopolitička stvarnost koju bi arapski svijet, kao i međunarodna zajednica, trebali prepoznati i odgovoriti na nju. Zapravo, turske teritorijalne, političke i ekonomske ambicije u tim zemljama proklamiraju najviši turski čelnici, uključujući predsjednika Redžepa Tayyipa Erdogana. Turska sada ima vojne baze u Kataru, Libiji, Somaliji, Sjevernom Kipru, Siriji i Iraku, mada nemaju sve pristanak legitmnih vlada.

Macronov krstaški rat

Postoje i drugi strani akteri koji sudjeluju u ovoj kampanji čiji je cilj da se Turska proglasi ”novim krivcem” i odmetnikom u regiji istočnog Mediterana.

Uprkos očitoj ulozi Francuske u pružanju podrške ratnom generalu iz Gadafijeve ere, Khalifi Haftaru u njegovim nastojanjima – koja uključuju i ratne zločine – da zauzme libijski glavni grad, i postojanju nepobitnih dokaza o upotrebi emiratskih aviona i ruskih aviona lovaca, ipak je predsjednik Macron iskoristio svoju nedavnu turneju u Bejrutu da bi još više raširio diplomatsko-retorička krila Francuske.

Tokom svoje prve posjete razrušenom libanskom glavnom gradu, Macron je rekao: “Ako Francuska ne bude igrala svoju ulogu, u tom slučaju će se Iranci, Turci i Saudijci umiješati u unutrašnje poslove Libana, pa će ekonomski i geopolitički interesi ovih snaga najvjerovatnije biti štetni za libanske interese.”

Nakon toga, Macron je odletio u Bagdad, gdje je skrenuo pažnju na ono što je nazvao “hegemonističkom inicijativom”, koja je jasno aludirala na Tursku, kako je prenio irački zvaničnik. U junu je Ankara pokrenula prekograničnu zračnu i kopnenu ofanzivu na kurdske pobunjenike u sjevernom Iraku, naljutivši Bagdad, koji je to opisao kao povredu iračke teritorije.

U međuvremenu, francuski ratni brodovi učestvovali su u zajedničkim manevrima sa grčkim brodovima, usred spora oko istraživanja nafte u blizini Kipra, a koje je Turska smatrala povredom njezinih pomorskih granica.

Macron je ove sedmice na samitu koji je održan na Korzici, rekao: “Turska više nije partner u ovoj regiji”, napominjući da bi Evropljani trebali biti “jasni i odlučni” prema Erdoganovoj vladi i njezinom “neprihvatljivom ponašanju”. Macron je dodao da bi Evropljani trebali povući “crvene linije” s Turskom.

Tursko jedinstvo

Macron insistira da njegov problem nije sa Turcima, već sa Erdoganom. Ova metoda je već pokušana i nije uspjela. Pravi je problem u tome što Erdogan uživa punu podršku turske vojske kada se suoči sa snagama Libije u Libiji ili kada insistira na pravima Palestinaca u Jeruzalemu, ili kada naredi bombardiranje mjesta i položaje PKK u Iraku ili kada gađa snage predsjednika Bashara al-Asada u Siriji. I ne samo da ima punu podršku turske vojske, već i svih glavnih političkih partija u Turskoj.

Konfrontacija sa Ankarom

Zašto se baš sad dešava konfrontacija sa Turskom? Uprkos svim lokalnim rezervama prema njegovoj ulozi predsjednika, Erdogan je uspostavio Tursku kao nezavisnu zemlju čije oružane snage imaju mogućnost da se suprostave ruskim snagama i u Siriji i u Libiji, a da Turska nije izgubila mjesto za pregovaračkim stolom sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Turska ekonomija ekvivalentna je ekonomiji Saudijske Arabije, ali je njena vojska samodostatna. Turska je također započela proizvodnju bespilotnih letjelica (dronova) kada su joj ih Izrael i Sjedinjene Države odbili isporučiti. Možda su to ljudi danas zaboravili, ali izraelski avioni su nekada izvodili vježbe koristeći turske aerodrome zbog ograničenog izraelskog zračnog prostora, prema turskim obavještajnim izvorima.

Kada Turska otkrije plin u Crnom moru, turske kompanije imaju tehnologiju koja im omogućava da razvijaju plinska polja i podmiruju potrebe lokalnog tržišta – za razliku od Egipta, čije oslanjanje na britanske, italijanske i američke kompanije čini da ubire samo dio prihoda od svojih plinskih nalazišta.

A kada se sukobe sa teško naoružanim vojnicima, kao što se dogodilo 2016. tokom pokušaja vojnog puča (koji su financirali UAE), Turci se bore protiv njih s osjećajem ponosa i prkosa.

Sve bi ovo trebalo natjerati zapadne političare da malo zastanu i razmisle prije nego stvore novog neprijatelja i rasplamsaju novi sukob u regiji. Više nema sumnje odakle potječe ova agenda: ona dolazi iz Izraela i zaljevskih država, koje na Kipru nemaju nikakvog posla ni interesa.

Opasna avantura

Izrael ne tolerira one koji žele potkopati njegov glavni cilj, a to je uspostavljanje granica oko područja koja je ilegalno zauzeo. Kao dio procjene njegove obavještajne službe za 2020. godinu, Vojnoobavještajni odjel u Izraelu uvrstio je Tursku na listu organizacija i zemalja koje prijete izraelskoj nacionalnoj sigurnosti. Procjena je, međutim, isključila mogućnost izbijanja vojnog sukoba između dvije zemlje.

Što se tiče totalitarnih režima u Emiratima i Saudijskoj Arabiji, oni nemaju takvih briga. Sve čega se plaše je utjecaj Turske na njihov narod kao predvodnika sunizma u svijetu. Jer, borba se vodi oko toga ko će predvodi sunije u arapskom svijetu. Saudijsko polaganje prava na to vođstvo je propalo, i njezin položaj će biti puno gori u tom pogledu nakon što konačno normalizira svoje odnose sa Izraelom.

Francuska nema ni hrabrosti ni snage da zapali novi sukob na Bliskom Istoku. U samoj Francuskoj, “vunderkind” francuske politike postao je najnepopularniji predsjednik Francuske ikad.

Macronova Francuska, kao i ostale zapadne zemlje, doživljava unutrašnju podjelu. Ona je iskušana pandemijom Covid-19 i usponom desnice upravo onoliko koliko je Britanija iskušana podjelama oko Brexita. Macron bi trebao naučiti lekciju iz sveukupnih iskustava Tonyja Blaira, Georgea W. Busha, Davida Camerona i Nicolasa Sarkozyja i distancirati se od stranih avantura. Ali ako bude insistirao da nastavi s tim, njegov će kraj biti koban.

Izvor: SAFF

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više