Fresh Press portal

TOP VIJESTI Vijesti

Hoću da plačem, da svijet vidi da su mi dušmani pobili djecu

Bio je 11. juli 1996. godine. Komemoracijom u velikoj dvorani tuzlanskog Mejdana obilježavana je prva godišnjica genocida u Srebrenici. U dvorani nekoliko hiljada podrinjskih majki, koje su još vjerovale da je neko od sinova, muževa, braće preživio klanje u Srebrenici. U prvom redu kraljica Nur, ambasadorica Svoni Hant (Swanne Hunt), Čileanka kojoj je vojna hunta ubila sedmero djece, humanitarci, domaći političari… Jedni za drugim staju za mikrofon.

Dižite žicu

– Pustite mene da ja kažem – prolomi se dvoranom krik.

Bila je to majka Džemila Delalić iz Dobraka, u općini Srebrenica.

Godinu kasnije na isti dan Džemila je s tuzlanske Pinge sa stotinjak Srebreničanki krenula prema Đulićima u Zvorniku kako bi posjetile stratište svoje djece. Stoji pored Salihe Osmanović, majke Nerminove, kojeg na poznatom TV snimku otac Ramo negdje u okolici Konjević-Polja doziva da izađe iz šume. Džemila tješi Salihu, rodice su i kone iz Dobraka.

– Nemoj plakati, moja Saliha. Vidi mene, tri sina, tri zeta, tri brata, sve tri po tri, trideset i dvije muške glave što su mi nekad vrata otvarale. Sve mislim da je bar neko od njih preživio… – nadala se Džemila.

U Sapni, nedaleko od mjesta gdje se teritorijalno razdvajaju zvornička i sapanjska općina, formira se kolona majki. Na čelu, uz Tilmana Cilha (Zulch), Bjanku Džeger (Bianca Jagger), Fadilu Memišević, i Džemila. U rukama joj buket cvijeća, ponijela da položi na mjesto strijeljanja srebreničkih sinova. Ukaza se veliko STOP na bodljikavoj žici kojom su ruski vojnici UNPROFOR-a prepriječili put. Majke vrište: „Dižite žicu! Hoćemo naše mrtve sinove!“

Čuje se Džemilin glas. Golim rukama, s još nekoliko žena pokušava žicu ukloniti s puta. Iz dlanova joj šiklja krv.

Nijedan protest, nijedno okupljanje, događaj na kojem se trebao čuti glas nesretnih Srebreničanki nije mogao proći bez Džemile. Otresita, glasna, uredna… Uvijek u mislima s ubijenim sinovima Salkom, Sadikom i Suljom, zetovima Idžom, Idrizom, Fikretom, s braćom, djeverima, bratićima…

Najmlađeg sina Sulju ukopala je 11. jula 2003. godine. Kad je ubijen, imao je 18. Potom je ukopala Salku, a 2011. i trećeg sina Sadika.

– Dušmanin je ko mi kaže: „Ne plači, Džemila!“ Pa zar trojicu sinova, k’o tri cvijeta da u crnu zemlju ukopavam, a njihovi katili još šetaju po Bosni. Hoću da plačem i da cijeli svijet vidi i zna da su mi zlikovci pobili djecu zato što se zovu Suljo, Salko i Sadik, a ne što su nešto nekome skrivili – jecala je iznad Sadikovog tabuta.

Životna borba

Na svaku je godišnjicu među prvima stizala u Potočare. Dugo se borila s teškim dijabetesom, ali je govorila da se ne predaje, da je njen život borba kako bi i „posljednji zlikovac došao na sud“.

Sa suprugom je napravila kuću u okolici Živinica. Obnovila je i kuću u Dobraku, gdje smo je prije nekoliko godina zatekli kako kosi travu, čisti i rasijeca izraslo trnje. A sve, znala je reći, da joj se dom ne bi zvao pustinja…

Mjesec prije ovogodišnje dženaze u Potočarima, pronio se glas da je Džemila teško povrijeđena u saobraćajnoj nesreći u Živinicama i da je prevezena u tuzlanski Klinički centar.

– Preselila je Džemila – javio mi je Adel Šabanović.

Neka je rahmet Džemili Delalić, majci kojoj su zlikovci 1995. godine ubili 32 muške glave što su joj vrata otvarale.

>>> PRATITE NAS! DRUŠTVENI SMO! FACEBOOK & TWITTER <<< ________________________________________________________________________________________

Na našoj internetskoj stranici koristimo kolačiće kako bismo Vam mogli pružati uslugu, analizirati korištenje, osigurati oglašavanje i funkcioniranje sustava, koje bez uporabe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja portala suglasni ste s primanjem kolačića. Više o politici o kolačićima i upravljanja postavkama kolačića pročitajtePrihvatamPročitaj više