Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

Ovo je razlog zašto svi volimo i poštujemo Bogića Bogićevića: “Srbin sam, ali zastupam interese građana BiH”

Bogić Bogićević je čovjek koji je u suludim vremenima pokazao ljudskost, sačuvao pamet i postupio racionalno. Taj hladni utorak, 12. marta 1991. godine, je dan koji ga je učinio nezaboravnim.

Beogradom je puhala zimogrožljiva košava, a po ulicama tada još glavnog grada atrofirajuće države vidjeli su se svježi tragovi tenkova koji su koji dan ranije izašli u pomoć Slobodanu Miloševiću.

Bio je to historijski trenutak koji je promijenio tok događaja u Jugoslaviji, a jednog, tada mladog 36-godišnjeg političara, koji je u dramatičnom trenutku svog života ostao dosljedan svojim principima, zauvijek upisao u legendu, piše “Avaz“.

Bosanskohercegovački član predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević, u danima kada su “krvna zrnca” bila sve, odlučio je ostati svoj i time odrediti ne samo sudbinu jednog povijesnog časa, nego odrediti vlastitu poziciju i moći se pogledati u ogledalo u vremenima kada su se masovno presvlačili kaputi i lakirale biografije.

 

Trenutak nadahnuća

Već mjesecima se u Jugoslaviji osjećao zadah nadolazećih sukoba. Srbija Slobodana Miloševića bila je u naletu, vojni vrh JNA mu se priklonio i smatrao je da nema nikakvih prepreka da on zavlada situacijom i ostvari planove koji su osmišljeni u SANU-u. U Hrvatskoj i Sloveniji su održani višestranački izbori, osnovana je paradržavna tvorevina SAO Krajina. Milošević i JNA imali su mnoge adute u svojim rukama, želeći nasilnim putem ostvariti svoje planove o dominaciji prije nego što se, kako su pretpostavljali, Slovenija i Hrvatska osnaže.Tog sumornog utorka na dnevnom redu bio je prijedlog srbijanskog člana predsjedništva Borisava Jovića o uvođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji i razoružanja policijskih i vojnih snaga u Sloveniji i Hrvatskoj, odnosno tražila se legalizacija vojnog udara i hapšenje tadašnjih političkih vodstava Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Miloševiću se žurilo. Zbog napete situacije u samom Beogradu članovi predsjedništva vojnim su autobusima, a da nisu im kazali gdje ih voze, iz Palače federacije, gdje su se održavale sjednice osmočlanog predsjedništva, odvezeni u podzemni bunker Generalštaba.

To je vjerojatno dodatno moralo ostaviti (melo)dramatičan utisak na članove predsjedništva. Milošević, Jović i tadašnji ministar obrane, general Veljko Kadijević smatrali su da imaju većinu za svoju zlokobnu odluku. Srbija je do tada sredila “antibirokratskim revolucijama” i ustavnim promjenama da su uz nju bespogovorno Crna Gora, Vojvodina i Kosovo. Trebao im je još jedan glas, a taj bi bio onaj Bogića Bogićevića, po nacionalnosti Srbina. U komandnom centru JNA na Topčideru, nekoliko katova pod zemljom, trebalo je donijeti važnu odluku.

Grijanje nije radilo pa su se članovi predsjedništva ogrnuli dekama, a generali u svoje šinjele. Milošević je bio siguran, misleći da će Bogićević glasovati “kao Srbin” i time donijeti prevagu 5:3. No, tada je došlo do obrata. Bogić Bogićević podizanjem ruke “protiv” prijedloga o uvođenju izvanrednog stanja poremetio je planove JNA i Miloševića. Taj kratki potez ruke vinuo ga je u orbitu.

 

Prema svjedočanstvu Stipe Mesića, tadašnjeg hrvatskog člana predsjedništva, Jović je nervozno uzviknuo – “Bogiću, pa ti si Srbin!”. No, ovaj mu je smireno odgovorio: “Jesam, ali prije svega zastupam interese građana BiH”. Kadijević je nakon Bogićevićeve “Božje ruke” ljutito i bez riječi izjurio iz bunkera. Bogićević će potom ne jednom reći: “Jesam Srbin po nacionalnosti, ali ne po profesiji”. Kazat će i su ga Milošević i Jović prijetnjama nastojali primorati da glasa “kao Srbin” pa je “time moj otpor bivao sve veći”. Tadašnji, ali i mnogi današnji beogradski mediji proglašavali su ga ovovjekim Vukom Brankovićem, arhetipskim srpskim izdajnikom.

Čekanje odluke

Svojim je držanjem pokazao da se i u suludim vremenima ne mora potpasti pod atmosferu, pogotovo jer Bogićević nikada nije “naplatio” karijerom ili položajem taj svoj čin. Po strani je ostao dugo, a njegova moralna odluka izgubila se u jeci topovske grmljavine. “Pokušao sam spriječiti rat.” Nije želio biti dio ratnih zbivanja. Tog 12. marta 1991. nije maknut, a sve više izlazi na vidjelo koliko je to tada bio krucijalan događaj.

Komentari
Učitavanje...

Koristimo tehnologiju kolačića kako bismo vam ponudili bolju uslugu internetske stranice prilagođenu vama. Podaci pohranjeni preko kolačića koji se koriste na internetskim stranicama Društva nikad ne pokazuju osobne detalje iz kojih se može utvrditi identitet pojedinca. Prihvati Čitaj više