Fresh Press portal
Nezavisni informatvni portal

POTEZI VELIKIH DRŽAVNIKA : Milijarde koje je Tito dobio od Amerike i Sovjetskog saveza

Obavještajci američke agencije CIA o vojnoj i ekonomskoj pomoći Jugoslaviji. Krajem prošlog stoljeća objavljeno je da su SAD i još neke zapadne zemlje uložile u Jugoslaviju čak oko sto milijardi dolara

Listopad 1971. godine. Žutilo ovladalo Maksimirskom šumom. “Hrvatsko proljeće” vri i ne obazire se na jesen. Na zboru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kome je prisustvovalo više od tisuću učenika, dr Hrvoje Šošić, suradnik zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, predložio je da se Hrvatska konstituira kao suverena država i zatražiti prijem u Ujedinjene nacije:

– Formirajmo Narodnu banku, imenujmo odmah njenog guvernera i pošaljimo ga u Washington po kredite.

I predsjednik zagrebačkih učenika Dražen Budiša ponavlja zahtjev za prijam Hrvatske u Ujedinjene nacije, ali ide i korak dalje:

– Mi mislimo da je Hrvatskoj mjesto u Ujedinjenim narodima. Uostalom, to pravo mogu ostvariti i ostale nacije u Jugoslaviji.

Tražio je puni suverenitet Hrvatske i demontiranje zajedničke vojske:

– Država bez vojske nije država.

Tih dana i Izvršni odbor Matice hrvatske zahtijeva da JNA promijeni naziv u Oružane snage SFRJ, da novaci služe vojsku u svojoj republici, a da zapovjedni jezik u svakoj republici bude jezik većinskog naroda. Predlagano je i da Jugoslavija promijeni ime u Savez jugoslavenskih socijalističkih samoupravnih republika – SJSSR, i da se za glavni grad Jugoslavije proglasi Novi Beograd.

JOSIP Broz Tito, dok se ovo dešavalo po Zagrebu, nalazio se u službenom posjetu SAD, na poziv predsjednika Jimmyja Cartera. U izvještaju CIA o ovoj posjeti piše da se Tito, kad je pročitao ovu vijest, povukao u svoju hotelsku sobu u New Yorku, po kojoj je tumarao nekoliko sati.

Povodom ove informacije doživio je i javnu blamažu na konferenciji za medije u washingtonskom Klubu nacionalne tiska kada mu je jedan novinar rekao:

– Vi pričate o nekoj ulozi Jugoslavije u svijetu a Jugoslavija vam se raspada, evo, Hrvati traže prijem u Ujedinjene nacije.

Tito je ostao bez teksta. Oporavit se tek nekoliko mjeseci kasnije, kada će sredinom prosinca u Zagrebu, po pisanju “Vjesnika”, samouvjereno komentirati zahtjev za prijam Hrvatske u Ujedinjene nacije:

– Baš će oni dugo počekati da to uzmu. (Buran aplauz.) Ja mislim da će se prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu. (Smijeh i snažan pljesak.)

Spomenuto zapažanje CIA zapravo jedan od dokumenata iz zbirke sistematiziranih američkih obavještajnih izvještaja o Jugoslaviji, od Titovog raskida sa Staljinom 1948. do 1990. i raspada Jugoslavije, koje je Nacionalni obavještajni savjet SAD objavio početkom ovog stoljeća.

POJAVA ovih dokumenata otkriva i sve dileme koje su se javljale u Washingtonu oko neovisnog položaja Jugoslavije io tome kako se, u nadolazećem vremenu, formirao odnos prema tom pitanju. Dokumenti predstavljaju procjene i zaključke najboljih stručnjaka iz redova obavještajne zajednice SAD u to vrijeme.

Vratimo se Brozovom boravku u Washingtonu i susretu s predsjednikom Carterom, 10. listopada 1971, u Ovalnom uredu Bijele kuće. Njihov razgovor, koji je trajao od 10 do 11 sati prije podne, u ovoj zbirci je detaljno opisan. Sastanak je počeo pomenutom konferencijom za novinare:

“Predsjednik Tito je rekao da mu je postavljeno mnogo pitanja u pres-klubu i da je u odgovoru rekao predstavnicima tiska sve što misli, iako to možda nije sve zadovoljilo. Na to je predsjednik SAD rekao da je predsjednik Tito zaista vrlo vješto odgovarao na pitanja, a da odgovori koji bi zadovoljili sve ne bi bili dobri, jer oni obično ne kazuju ništa. ”

Sudeći po ovom dokumentu, Tito je iskoristio ovu priliku da Carteru prenese stavove Brežnjeva da ukoliko bi se osigurala sigurnost u Europi, Sovjetski Savez bi bio spreman da se složi s ukidanjem oba bloka i sklapanjem raznih aranžmana među europskim zemljama. Predsjednik Tito je dalje rekao da su ga takve Brežnjevljeve opaske iznenadile jer je ranije Sovjetski Savez bio vrlo žilav i otporan kad je riječ o takvom pitanju.

Ovaj poprilično iskren ton u razgovoru dvojice predsjednika nije bio nimalo slučajan. To je bila posljedica dvodecenijske suradnje i ogromne vojne i ekonomske pomoći koja je s one strane Atlantika stizala u Jugoslaviju. Nakon raskida Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 1948, SAD su odlučile da naoružaju jugoslavensku vojsku u slučaju eventualnog sovjetskog napada. Naravno, istovremeno raste i interes američkih službi za sve što se događa u zemlji Južnih Slovena i njenog druga Tita.

Zapravo, sve je počelo u jesen 1950, kada je Titov obavještajac Vladimir Velebit u Washingtonu dobio pozitivan odgovor na pitanje da li bi američka vlada isporučila oružje jugoslavenskoj vojsci. Velebit istog časa depešom obavještava najviše državno rukovodstvo i odmah biva pozvan u Beograd, na konzultacije. Koča Popović i Ivan Gošnjak dobili su zadatak da sastave listu oružja.

U naredne tri godine Jugoslavija je od Amerikanaca i Engleza dobila 292 klipna, 192 mlazna 0,20 transportnih 0,22 mlazna izviđačka i 43 nadzvučna aviona.

Stiglo je i 1.120 bestrzajnih i 715 samohodnih topova, oko tisuću protuzrakoplovnih topova, pet tisuća bazuka, 918 tenkova, 565 oklopnih automobila ,2.500 protuzrakoplovnih strojnica ,34.000 automata ,4.387 radiouređaja, 545 agregata, 24 pokretne radionice veze, tisuće brodskih topova i mitraljeza, bacača raketa, protivpodmorničkih dubinskih mina, radara, bombi, stotine tisuća najrazličitijih granata.

U zbirci dokumenata o Jugoslaviji nalazi se i Memorandum izvršnog časnika OCB od 6. svibnja 1954. godine s napomenom “najviša tajna” u kome piše:

“Vojna pomoć SAD Jugoslaviji nastavlja se iu ovom periodu i dostiže iznos od 745,9 milijuna dolara u okviru programa i 356,8 milijuna dolara isporučene robe od kada je program započet u fiskalnoj 1951. godini. Pomoć od početka fiskalne 1953. namijenjena je opremanju i povećanju borbene učinkovitosti osam pješadijskih divizija i pružanju potpore jedinicama ljubljanske armijske oblasti; 11 zračnih eskadrila, od kojih devet eskadrila lovaca bombardera, i 13 borbenih malih plovila. Planovi za fiskalnu 1955. su osiguranje dalje potpore za iste formacije, plus moguća dodatna pomoć za kopnene i zrakoplovne formacije i još dva pomorska plovila. ”

Američka vojna misija u Beogradu, koja je službeno brojala 124 predstavnika, usred Beograda vodila je kartoteku za oko 6.500 jugoslavenskih vojnih starješina.

Te godine, kada su počeli pregovori o pristupanju Jugoslavije američkom Programu pomoći za zajedničku obranu, u Parizu su se sreli Koča Popovića i general Dwight Eisenhower. Amerikanac je bio izravan:

– Da li bi se Jugoslavenska armija, zasnovana na komunističkom sustavu, borila protiv Sovjetskog Saveza na strani zapadne alijanse?

– Doktrinarne pozicija ne bi nikako bila prepreka da se Jugoslavenska armija odupre agresiji zajedno sa zapadnoeuropskim vojnicima – odgovorio je Koča Popović.

Devedesetih godina prošlog stoljeća objavljeno je nekoliko različitih podataka o tome koliko su SAD i druge vodeće zapadne zemlje uložile u održavanje Titove Jugoslavije. Prema jednom izvoru, bilo je riječi o osamdesetak, a prema drugom o 102 milijarde dolara, prema paritetu vrijednosti američkog dolara iz 1988. godine.

Međutim, to je bio samo dio strane pomoći koja se slijevala u Jugoslaviju. Kada je 1956. godine došlo do pomirenja i kada je Nikita Hruščov doletio na noge Josipu Brozu, Sovjeti su oprostili kompletan dug od 822 milijuna rubalja.

CIA procjenjuje tko će naslijediti Tita

Omiljena tema američkih obavještajaca je bila tko će naslijediti Tita. U jednom izvještaju iz 1954. godine poslije suđenja Đilasu piše: “U slučaju smrti najvjerojatnije je da će nastati dvostruka vladavina Kardelj-Ranković uz podršku Centralnog komiteta. Ranković i Kardelj već godinama čvrsto stoje rame uz rame s Titom iznad ostalih u partijskoj hijerarhiji. ”

Nakon pada Rankovića u aktualnom obavještajnom tjednom izvješću Direktorata CIA stoji:

“U ovom trenutku nema na sceni nijedna ličnost koja bi mogla uskočiti na mjesto Rankovića i eventualno preuzeti funkciju Tita ukoliko bi on umro ili se povukao. Edvard Kardelj, Slovenac i pokretač mnogih liberalnih reformi u Jugoslaviji od 1952, po rangu se svrstava odmah iza Tita. Međutim, njemu nedostaju politička baza i potrebna karizma da bi mogao preuzeti funkciju koju Tito obavlja zahvaljujući svom autoritetu. Veljko Vlahović je popularan u partiji i smatra se istaknutim ideologom, ali kao Crnogorac također nema bazu u vlasti koja bi mu jamčila najvišu funkciju. Mijalko Todorović, iako Srbin s korijenima u najvećoj jugoslavenskoj republici, novajlija je na funkciji koju obnaša, pa ne bi mogao smatrati eventualnim zamjenikom za Tita. Uspon Koče Popovića na položaj potpredsjednika pruža mu također izvjesne mogućnosti. Međutim, iako sposoban i obdaren, on je daleko od toga da može imati političku težinu na opštenacionalnoj sceni.


Komentari
Učitavanje...

Koristimo tehnologiju kolačića kako bismo vam ponudili bolju uslugu internetske stranice prilagođenu vama. Podaci pohranjeni preko kolačića koji se koriste na internetskim stranicama Društva nikad ne pokazuju osobne detalje iz kojih se može utvrditi identitet pojedinca. Prihvati Čitaj više